Bio je 5. august 1992. godine kada je reporterska ekipa sa Edom Vulliamyem i Penny Marshall ušla u realnost koncentracionog logora Omarska. Blijeda lica, rebra sa kojih je visila olabavljela koža i pogledi koji su odavali strah i komadi kruha u istrošenim rukama. Bilo je jasno da se iza ne tako ubjedljive priče čuvara krije najozloglašeniji logor u BiH. Uvedeni su u dio pripremljen za novinare i medjunarodni komitet crvenog kriza, zahtijevali su da vide sve. Sve su nam i otkrili. Kasnije i u Hagu. Novinarski. Profesionalno. Etično. Odgovorno. Objektivno. Ljudski.
Rat u Bosni i Hercegovini nije bio samo oružani sukob. Bio je i napad na identitet, tijelo i dostojanstvo, gdje je sistematsko seksualno nasilje korišteno kao sredstvo etničkog čišćenja i oružje rata. Upravo zbog toga, mediji nisu imali samo informativnu, nego i ljudsku odgovornost – da svjedoče, bilježe i upozoravaju.
Nezamislivo je danas borbu za glas ljudskih prava u svijetu 90ih zamisliti bez Christian Amanpour, Samanthe Power i drugih sa kamerama, mikrofonima, pancirima sa natpisom press i željom da im priče pod granatama obiđu svijet. Novinari, objektivni i nepristrasni u najtežim trenucima, skretali su pažnju svijetu na masovne zločine, teror i agresiju na Bosnu i Hercegovinu, kako tokom 90ih, tako i poslije, kada je trebalo pažnju javnosti usmjeriti na preživjele, njihove borbe i marginu društva na kojoj su se našli.
Prema podacima UN-a, između 20.000 i 50.000 žena i muškaraca pretrpjelo je seksualno nasilje tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Godine. U patrijarhalnom društvu, pojava sistemskog, masovnog silovanja, naročito kao sredstva etničkog čišćenja, popraćena je stigmom za žrtve i nedovoljanim odgovorom države u vidu pomoći.
Od početka suđenja za ratne zločine u BiH 2004. godine, manje od 1% ukupnog broja žrtava seksualnog nasilja došlo je pred sud. Ovo apsolutno ne čudi, uzevši u obzir shvatanje silovanja u društvu više kao sramotnog čina za žrtvu, nego za njegovog učinitelja.
Samo oko 800 preživjelih imalo je pristup mjesečnim naknadama i osnovnim beneficijama.
I tu negdje nastupaju mediji, sa zadatkom da prenesu priču, probude empatiju, pozovu na humanost i akciju, ali i stvaraju druge percepcije o temama o kojima nije popularno govoriti.
Kao i 90ih, mediji i danas imaju ključnu ulogu u mijenjanju društvene percepcije i čini se, kad se krše osnovna ljudska prava, pravo na slobodu izražavanja vrisne i koristi sve svoje mehanizme na ovom planu. Tako set ljudskih prava iz pravne dogme o ljudskim pravima nadopunjuje jedno drugo i aktivira svoju svrishodnost.
U procesu borbe preživjelih za priznanje, pravdu i dostojanstvo, mediji se javljaju kao megafon marginaliziranih pojačan maksimalno da bi se glasovi čuli tamo gdje imače ne dopiru. Tako su dokumentarni filmovi o ženskim sudbinama u ratu postali važan arhiv kolektivnog pamćenja i otpora zaboravu. Medijski rad posvećenih novinarki i novinara na ovim temama aktivizam je u njegovom najčišćem obliku, aktivizam koji osnažuje, povezuje i edukuje. Nemali je broj naslova zaista i bio alarm tužilačkim kancelarijama da pokrenu predmete.
Dokumentarni film “Preživjela sam”, Radija Slobodna Evropa i Current Time, sniman u Bosni i Hercegovini i Ukrajini, prikazao je priče žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje. Film istražuje njihove borbe za pravdu i suočavanje s traumama, te daje uvid i kritiku u sistem zaštite za preživjele. On je idealan primjer važnosti interesa medija za probleme rodno zasnovanog nasilja
Ne treba zaboraviti ni pozive Udruženja BH novinari na izvještavanje o problemu zaboravljene djece rata, gdje se posebno ističe posebno pažljiv rječnik, te izbjegavanje senzacionalizma.
Novinarska agencija Sense, specijalizirana za izvještvanje iz Haškog tribunala u njegovim najaktivnijim godinama, danas nudi veliku video arhivsku građu sa suđenja, uključujući i svjedočenja žrtava, a njihov trenutni fokus je na širenju istine o činjenicama utvrđenim pred Tribunalom i edukaciji novih generacija kroz Sense – Centar za tranzicijsku pravdu u Puli.
Samantha Power, bivša američka ambasadorica pri Ujedinjenim narodima, kao novinarka, izvještavala je iz Sarajeva tokom 1990-ih, a njezina knjiga „A Problem from Hell“ detaljno opisuje sistemsko silovanje kao instrument etničkog čišćenja od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini. Na visokom UN-ovom komemorativnom događaju povodom Srebrenice, izjavila je da je “neprihvatljivo da preživjeli i dalje žive u društvu koje nije priznalo njihovu patnju i koje nije osiguralo odgovornost za počinjene zločine” .
Kada je riječ o rodno zasnovanom nasilju danas, prema istraživanju OSCE-a iz 2018. godine, 47,2% žena u BiH doživjelo je psihičko, fizičko ili seksualno nasilje.
Kampanja Fondacije lokalne demokratije, „Progovorimo – Naša šutnja je njihova smjelost“, koja uključuje video materijale, podcast serijal i izložbu umjetničkih radova, imala je za cilj podizanje svijesti o seksualnom nasilju nad ženama u BiH, razbijanje stigme i osnaživanje žrtava da progovore o svojim iskustvima.
Svakako, ne treba zaboraviti domaće novinare koji donose bitne priče, forsiraju pravosuđe da radi više i efikasnije, te skidaju stigmu sa tema koje su za naše društvo predugo bile tabu. Ubistvo Nizame Hećimović u Gradačcu možda može poslužiti kao studija slučaja za (ne)odgovorno medijsko izvještavanje o problemu femicida. Tako, dok su jedni prenosili samo provjerene informacije, druge su medijske kuće sa naslovima u Caps locku nudili video live prenosa ubistva i dezinformacije o kretanju i smrti ubice. Imperativno je edukovati novinare za rad na ovim temama, držeći se smjernica, ali i onog ljudskog u sebi.
Edukacija ne podrazumijeva samo tehničke vještine, već i duboko razumijevanje trauma, kulture tišine i potrebe za zaštitom identiteta žrtava. Profesionalno izvještavanje o seksualnom nasilju zahtijeva znanje, senzibilitet i etičke standarde koji stavljaju ljudskost ispred senzacionalizma. Prema Vodiču Trial Internationala, novinari bi trebali izbjegavati stigmatizaciju preživjelih, iznošenje nepotrebnih intimnih detalja, upotrebu terminologije koja implicira odgovornost žrtve. Preporučuje se poštivanje anonimnosti i dostojanstva žrtve, omogućavanje prekida razgovora sagovornicima kad god je potrebno. Na kraju, trebalo bi kritički pristupati društvenim normama koje mogu oblikovati percepciju nasilja.
Iz svih ovih razloga, društvena bi zajednica morala osigurati slobodan prostor novinarima, oslobođen zastrašivanja i orijetnji, kako bi dali svoj maksimum u skretanju pažnje na zapostavljene segmente društva i njihove probleme.
Naročito treba naglasiti ulogu digitalnih medija danas, kada nam je sve dostupno u kraćim ili dužim videima čim otvorimo oči. Tako pratimo šta se dešava na drugim krajevima svijeta i osjećamo patnju ljudi pogođenih agresijama i sukobima. Trebalo bi svakako oprez usmjeriti i na postojanje malignih sadržaja koji revizionistički sagledavaju prošlost, a oblikuju stavove djece i mladih, za što su idealan primjer pjesme u čast ratnih zločinaca Mladića i Karadžića, koje i danas možemo pronaći javno dostupne.
U svijetu gdje tišina često postaje saučesnik nasilja, mediji su ponekad posljednja linija odbrane ljudskosti. Njihovo izvještavanje nije samo čin informisanja – to je borba za istinu, pravdu i kolektivno sjećanje. Kada institucije zakažu, mediji ostaju megafon potlačenih. Zato novinari, redakcije i platforme moraju razumjeti svoju moć – i odgovornost – da budu glas onih koji su najčešće ušutkani. Poput Vulliamya i Marshall s početka, u Omarskoj.
U svijetu u kojem su osnovna ljudska prava sve češće pod prašinom ruševina urušenih demokratija, novinari su posljednji krik civilizaciji da se nešto mora mijenjati.
Ovaj teskt nastao je kao rezultat Poziva na nagradni konkurs: “Važnost medijskog djelovanja u službi podrške preživjelima ratnog i rodno zasnovanog nasilja” uz podršku Trial International.
