Sloboda okupljanja predstavlja ljudsko pravo koje omogućava skupinama ljudi da putem protestnih šetnji, javnih ili privatnih skupova ukažu na probleme s kojima se suočavaju u određenom društvu, kao i da ukažu na svoje potrebe i interese. Žene, Afroamerikanaci, studenti i drugi su izlaženjem na ulice u prošlosti uspjeli da ukažu na svoju vidljivost, te da skrenu pažnju na institucionaliziranu diskriminaciju i socijalnu isključenost s kojom se svakodnevno susreću, a danas je pravo na slobodu okupljanja neophodan dio svakog demokratskog društva. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, ovo pravo je zagarantovano Ustavom BiH, FBiH i RS, Statutom Brčko Distrikta, kao i većim brojem zakonskih i podzakonskih akata. Pored toga, na snazi su i međunarodni instrumenti, kao što su Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava. Iako je sloboda okupljanja ljudsko pravo zagarantovano nizom državnih i međunarodnih pravnih akata, te neophodan instrument za ostvarivanje prava marginaliziranih skupina u demokratskom društvu, ono je u BiH često mjesto na kojem se lome koplja, kako ona institucionalne, tako i ona političke prirode. Najbolje ogledalo toga u kakvom se stanju nalazi sloboda okupljanja u našem društvu predstavlja održavanje Bh. povorke ponosa, kao protesta za ljudska prava koji se susreće s različitim oblicima sistemskih i društvenih opstrukcija. Kao članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa imala sam priliku da uočim sve zapreke s kojima se organizatori jedne protestne šetnje susreću, kao i da pravo na slobodu okupljanja nije pod jednakim uslovima dostupno svima u našoj državi.
Bez obzira na to što je pravo na slobodno okupljanje zagarantovano brojnim pravnim aktima, ogroman prostor za opstrukciju i manipulaciju od strane nadležnih institucija i dalje postoji. Naime, Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa se već niz godina na prvom mjestu susreće sa strašnom birokratizacijom. Državna administracija na više načina pokušava da održavanje ove protestne šetnje oteža, što zapravo predstavlja nastojanje da administrativnim putem spriječi održavanje povorke. Organizacioni odbor se više puta susretao sa problemom nekonzistentnosti u komunikaciji od strane nadležnih organa, koji se ogleda u odugovlačenju sa dobijanjem zvaničnih saglasnosti, zahtijevanju dodatnih elaborata, te ovjerenih i taksiranih dopisa. Ove godine se desila situacija u kojoj je nadležni policijski organ tražio od organizatora/ica povorke da sami/e odrede alternativne pravce kretanja u saobraćaju na dan održavanja povorke, što ne spada pod odgovornost organizatora/ica skupa. Sve to ukazuje na duboko institucionaliziranu homofobiju i diskriminaciju, kao i nejednak tretman.
Osnovni problem u pogledu zakonske zaštite ogleda se u nejednakoj regulaciji ovog prava u pravnim aktima, a na prvom mjestu se nalazi procjena rizika koji određeni skup nosi. Naime, Zakon o javnom okupljanju u Kantonu Sarajevo (član 22. i član 30.) dopušta nadležnim institucijama da putem procjene rizika koji određeno javno okupljanje sa sobom nosi, nametnu dodatne mjere organizatorima/cama tog skupa, za koje organizatori/ce moraju snositi troškove. U slučaju održavanja povorke ponosa već treću godinu zaredom, ta zloupotreba se ogleda u tome što se od organizatora/ica koji/e su, uzgred rečeno, neformalna grupa građana/ki koja nije registrovana, te ne posjeduje vlastite izvore finansiranja, zahtijeva da sami/e snose troškove za plaćanje betonskih i željeznih ograda, kao i dodatnih privatnih zaštitara i hitne pomoći, jer se povorka ponosa označava kao skup visokog rizika, a čije označavanje kao takvog ovisi od slobodne procjene nadležnog policijskog organa. Prema tome, organizatori/ce moraju plaćati za svoju sigurnost, kao i za sigurnost ostalih učesnika/ca protesta. Važno je naglasiti da se takvi uslovi ne postavljaju drugim skupinama koje žele da održe protest, kao i da institucije ne pokazuju ni najmanju zainteresiranost da izvrše stvarnu procjenu rizika, uzimajući u obzir da se Bh. povorka ponosa već tri godine zaredom održava bez incidenata.
Iako je sigurnost veoma važan aspekt svakog javnog skupa, a naročito onog koji se tiče prava LGBTIQ+ osoba, ipak je potrebno skrenuti pažnju na to da cilj Bh. povorke ponosa nije da postane u potpunosti izolirana od društva. LGBTIQ+ zajednica u našoj zemlji želi da se društvo u potpunosti otvori prema njoj, ali zbog ustrajnih opstrukcija sistema to još uvijek nije moguće. Primjer za to jeste zatvaranje velikog broja ulica, što je izazvalo netrepeljivost pojedinaca prema zajednici, iako organizatori/ce protestne šetnje uporno ukazuju nadležnim organima da nema potrebe za zatvaranjem tolikog broja ulica. Kao odličan primjer pristupačnosti jednog prajda može poslužiti prvi Skopje Pride, na kojem ulice nisu bile zatvorene i „ograđene“ brojim uniformisanim policajcima. Cilj povorke, dakle, nije da se izoluje i postane mikrokozmos, već otvaranje društva i buđenje osjećaja tolerancije, solidarnosti i antifašizma. U vezi s tim, ove godine je Organizacioni odbor zabilježio više neregularnosti koje su počinjene od strane policijskih službenika, počevši od usmjeravanja na nepostojeće ulaze na povorku, traženja posebnih propusnica za ulaz, te postavljanja žute trake na jednom od službenih ulaza, što je pojedinim građanima/kama učinilo ulazak na povorku neugodnim. U svemu navedenom se ogleda činjenica da postoji nejednak tretman od strane nadležnih institucija kada je u pitanju ostvarivanje ovog prava.
Važno je istaći da je za poboljšanje situacije u pogledu ostvarivanja prava na slobodno okupljanje neophodno izvršiti usaglašavanje Zakona o javnom okupljanju Kantona Sarajevo sa evropskim standardima zaštite ljudskih prava, a kao primjer dobre prakse može poslužiti Zakon o mirnom okupljanju Brčko distrikta. S obzirom na to da je trenutno u procesu izrada Nacrta zakona o mirnim javnim okupljanjima na području Kantona Sarajevo, ne čudi što postoji doza zabrinutosti kod aktivista i aktivistkinja za ljudska prava, jer bi uvođenje određenih izmjena u odnosu na postojeći zakon vodilo još većim restrikcijama prava na slobodno okupljanje. Među stavkama nacrta zakona koje najviše zabrinjavaju nalazi se mogućnost lokacijskog ograničenja slobode okupljanja, traženje odobrenja za održavanje mirnog okupljanja na putu, kao i rigorozne odredbe koje imaju za cilj sankcionisanje organizatora skupa, što je u suprotnosti sa međunarodnim standardima. Razlog za zabrinutost leži i u tome što veće restrikcije prava na slobodno okupljanje vode suprotnom putu od četrnaest prioriteta Evropske komisije, ali i zato što će restrikcije tog prava pogoditi ne samo LGBTIQ+ zajednicu, već i sve ostale marginalizirane skupine kojima će ostvarivanje tog prava biti znatno otežano.
Pored navedenih opstrukcija, organizatori/ce povorke su se ove godine suočavali/e i sa govorom mržnje kojim se želi ograničiti pravo na slobodu okupljanja. Od nazivanja Bh. povorke ponosa „talačkom krizom“ od strane zastupnika u skupštini Kantona Sarajevo, preko korištenja zvaničnog Facebook naloga Ministarstva privrede Kantona Sarajevo za protivljenje održavanju povorke ponosa, te podsticanje netrepeljivosti prema LGBTIQ+ zajednici, do poređenja povorke ponosa sa Eugenom Savojskim koji je spalio Sarajevo i ratnim zločincem Radovanom Karadžićem od strane bivšeg ministra u Vladi Kantona Sarajevo, jasno je da je sloboda okupljanja slaba tačka ne samo sistema, već i brojnih pojedinaca u našoj zemlji koji smatraju da govorom mržnje mogu sakupljati predizborne poene. Iz svega navedenog je jasno kako, iako postoji zakonska regulativa koja se tiče prava na slobodno okupljanje, to pravo nije dostupno svima pod jednakim uslovima, a postoji opasnost da će biti još više ograničeno u budućnosti. Diskriminatorni postupci od strane institucija i političara danas pogađaju pravo na slobodu okupljanja LGBTIQ+ zajednice, a sutra mogu isto tako pogoditi bilo koju drugu skupinu. Potrebno je osvijestiti birokratizaciju, institucionaliziranu homofobiju i govor mržnje, te učiniti još mnogo toga kako u pravnim propisima, tako i u praksi, kako bi sloboda okupljanja zaista bilo slobodna za sve, u pravom smislu te riječi.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Sloboda okupljanja” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
