Politički pejzaž u Srbiji doživio je ogromnu transformaciju. Na dan ponovnog izbora diktatorske neoliberalne vlade Aleksandra Vučića u aprilu prošle godine, nasilno i nelegalno rušenje zgrada da bi se raščistio teren gentrifikaciji Beogradske rive izazvalo je rašireno nezadovoljstvo kod naroda. Ubrzo nakon toga su organizovani prvi masovni protesti od rušenja Miloševićevog režima 2000. godine.
Druga runda masovnih protesta se desila skoro godinu dana nakon predsjedničkih izbora kada je premijeru Vučiću produžen mandat. Stotine hiljada ljudi na ulicama izgledalo je kao da su 2016. godine naučili neke lekcije. Njihovi zahtjevi počeli su naginjati više prema opštim pitanjima socijalne nejednakosti umjesto samo ka pitanjima korupcije i socijalnog nasilja. Štaviše, za razliku od 2016. godine, ovogodišnje demonstracije su istovremeno organizovane u dvadesetak gradova u Srbiji, a ne samo u Beogradu.
Međutim, organizovana radnička klasa je odigrala relativno malu ulogu u ovoj mobilizaciji. Okarakterisani “građanskim” i “studentskim”, protesti iz 2016. i aprila 2017. godine su bili od malog interesa zbunjenoj birokratiji sindikata. Neki sindikati su se oglasili u svojoj podršci, ali su članovi sindikata i njihovi funkcioneri samo individualno učestvovali u pokretanju protesta.
Osim toga, akcija u industrijskom sektoru je napredovala (ili nazadovala) u drugom pravcu naspram građanskih nemira u zadnje dvije godine. Štrajkovi u Srbiji, iako relativno učestali, po pravilu su bili defanzivni, nekoherentni, i rijetko uspješni u dobijanju zahtjeva njihovih učesnika.
Sa ulica na radna mjesta
Podrhtavanja u industrijskoj radničkoj klasi kao posljedici spomenutih aprilskih protesta je bilo, ali sve dok jedan neuobičajeno militantan štrajk nije izbio u FIAT-ovoj tvornici krajem juna u Kragujevcu, nije bilo očigledno da se u narodu desio preokret svijesti ka prkosu i otporu njihovoj vladi i njenoj destruktivnoj ekonomskoj politici i da bi to moglo uticati na način kako se industrijski štrajkovi sprovode u ovoj državi.
Štrajk u FIAT-u je značajan na više nivoa. Prvo, to je agresivni štrajk velikog broja radnika podijeljenih u smjene od po 1000 ljudi u tvornici koja je sama najveći izvoznik u Srbiji. Radnici bivše tvornice automobile Crvena Zastava koja datira iz perioda Jugoslavije, koja je privatizovana i pretvorena u montažnu stanicu za automobile strane proizvodnje, traže povećanje plata na 50 000 dinara (trenutno zarađuju 38 000 dinara bez poreskih odbitaka – što je oko 300€ mjesečno, dok je minimalna potrošačka korpa u Srbiji 36 228 dinara), i bolje radne uslove (uključujući prekid prakse da se posao odsutnih radnika prebacuje na njihove kolege).
Drugo, ovaj štrajk je već inspirisao sličan štrajk radnika tvornice frižidera i zamrzivača slovenačke firme Gorenje u Valjevu, centralnoj Srbiji, sredinom jula. 600 radnika je direktnim izborom imenovalo savjet od 15 ljudi koji će ih predstavljati, plašeći se da njihovi predstavnici iz sindikata neće najbolje zastupati interese radnika. Oni takođe traže platu od 50 000 dinara, reviziju koeficijenta plate – primarno zbog dugogodišnjih radnika, i bolje radne uslove (ironično, Gorenje proizvodi frižidere a jedna od glavnih žalbi radnika je temperatura poda u radnji koja uglavnom prelazi 40 stepeni celziusa).
Treće, ovaj štrajk je natjerao letargičnu birokratiju sindikata da odlučnije nastupi. Suočeni sa ogromnim pritiskom od strane vlade i poslodavaca iz Italije, predstavnici sindikata u Kragujevcu – centru Srbijanske industrije – su također bili pritisnuti od strane radnika koje predstavljaju da stanu iza njihovih zahtjeva i da nastave podržavati štrajk. Dio aktivista sindikata je razmatrao “zaleđivanje” štrajka (smiješna ideja predložena od strane vlade da bi počeli pregovori koji bi takođe zahtijevali dononošenje vanrednog zakona koji bi omogućio “zaleđivanje” štrajkova), što je bilo suprotno željama dvije trećine radnika u FIAT-u.
Predloženi pregovori su propali, a kolebljivi sindikat je od tada javno napao vladu, optužujući je da želi obmanuti radnike. U međuvremenu, uprava FIAT-a prijeti otpuštanjem 320 radnika i smanjenjem proizvodnje od 80% – bez sumnje mračno predskazanje za vladajuće elite u Srbiji kojima glavnina prihoda dolazi upravo od ovakvih prekomijerno subvencionisanih i većinski stranih investicija.
Četvrto i zadnje, manjinska krajnja lijevica u Srbiji koja je brojčano, logistički i organizaciono narasla tokom posljednjih par godina koristi ove štrajkove kao šansu da se ubaci u organizovanje radništva. Sastojeći se manje više od studenata i iskusnih NVO aktivista, ona se suočava sa ozbiljnim izazovom ali je dosad uspjela doprinjeti naizgled strašljivu ali ipak primjetnu političku intervenciju u protestima.
Put ka naprijed
Radnička klasa u Srbiji pažljivo posmatra. Jednodnevni štrajk koji je izbio među građevinskim radnicima u Beogradu sredinom jula, zbog kašnjenja plata, riješen je odmah time što je radnicima obećano da će svi njihovi zahtjevi biti ispunjeni.
Ovo govori mnogo o nesigurnosti sa kojom se suočava Srbijanska vladajuća ekonomska klasa. Oni moraju biti svjesni da se Srbijansko društvo pomjerilo prvim koracima ka situaciji gdje će većina populacije odbiti da se sa njom vlada na način koji je postao neupitna norma u posljednjih par decenija.
Ono što je još ozbiljnije je to da moraju biti svjesni činjenice da u takvom scenariju nesumnjivo neće uspjeti da nametnu svoju vlast nad pobunjenom populacijom.
Kao i uvijek, radnička klasa i političke organizacije koje djeluju u interesu svoje klase ostaju centralne figure u izboru pravca ako se tako radikalna situacija odigra. U Srbiji, slika budućnosti je malo jasnija od mraka neoliberalizma i politika štednje.
