Zapostavljeni od institucija, a nerijetko i od zajednice, samohrani roditelji iza kulisa svakodnevnog života vode borbu za svoja prava i bolji status u društvu. Njihov položaj je na čekanju, a vrijeme u niskom startu protrčava, dok djeca postaju odrasle osobe. Sa svakim novim punoljetstvom zatvara se poglavlje koje nismo pročitali, ali roditeljstvo tu ne prestaje.
Piše: Armin Husić; Foto: Pixabay
Često se dešava da javnost ne razlikuje dva elementarna pojma roditelj i staratelj kada se govori o pravnom statusu samohranih roditelja. Osnovna razlika između roditelja i staratelja je ona biološka. Roditelj je po definiciji i porodičnom zakonu (važi i za RS i za FBiH) svaki biološki otac i svaka biološka majka, dok status roditelja dobija i usvojilac djeteta.
Svaki roditelj podliježe osnovnim roditeljskim obavezama i pravima jasno definisanim u sklopu Porodičnog zakona. Osnovne odredbe ovog zakon nalažu staranje o djetetu (odgoj, zdravlje, obrazovanje), predstavljanje i zastupanje, te raspolaganje i briga o imovini djeteta, dok je ono maloljetno. Sve navedene obaveze prestaju kada dijete navrši osamnaest godina. Staratelj sa druge strane nema biološku osnovu brige o djetetu. Staratelja prema istom tom Porodičnom zakonu imenuje sud, a za svoje postupke direktno odgovara centru za socijalni rad. Odgovornost staratelja je jednaka kao i roditeljska, te su i same obaveze prema djetetu iste. Staratelj se samim tim smatra predstavnikom države u zaštiti interesa djeteta.
Samohrana majka Nermina (53 godine) iz Banja Luke u razgovoru za Zamisli.ba prisjeća se svojih izazova u samostalnom i samohranom odgoju dijeteta, a njena priča počinje prije osamnaest godina. Njen dugogodišnji san o majčinstvu naprasno je postao surova noćna mora.
“Stresno. Naporno. Ali u isto vrijeme jako zadovoljavajuće, jer bez obzira kakvu odluku treba da doneseš za dijete niko se ne miješa u tvoj izbor. Sama sam odgovorna. To je neko moje mišljenje, ali sva iskustva su individualna i zavise od toga iz kakve zajednice dolazi osoba i kako je postao/la samohrani roditelj”, navodi Nermina.
Samohrana majka znači nositi ogroman teret odgovornosti i brige, a uz to često dolaze i neprimjereni komentari od strane ljudi koji ne poznaju cijelu priču. Ljudi često presuđuju bez da razumiju okolnosti, finansijske izazove, emocionalnu snagu i kompromis koji svaka samohrana majka mora da napravi.
“Mislim da bi mi recimo bolje bilo da je dijete šehida ili palog borca. Bilo je tu puno suza, koja sam ja nastojala da sakrijem, nekad i bezuspješno, ali eto preživjeli smo. Velika je žrtva biti roditelj, a naročito samohrani i to pogotovo u ovakvom društvu. Moraš očvrsnuti. Mi nemamo samohranog roditelja, već raspuštenicu sa kopiletom, govori uz gorak osmjeh naviknutosti. I to je tako, mnogi ljudi tako misli, bez obzira da li znaju sve okolnosti”, objašnjava Nermina.
Dodaje da je imala dvije uloge. Ulogu majke i onu dopunsku, ulogu oca. Učinila je sve što najbolje znala. Nije išla na farbanje redovno, ali njen sin je imao sve što mu je potrebno.
“Govorili su često kako ja neću biti sposobna zato, ako već nisam mogla da zadržim muškarca neću moći ni dijete da odgajam. Ovakva je, onakva je i kada se to ponavlja ti podsvijesno prihvataš takvo nešto kao istinu, što je zapravo potpuno pogrešno. Sjećam se mog nekadašnjeg šefa koji mi je jednom rekao: ‘Hajde, isplači se. Ti nisi kriva”, govori Nermina.
U Bosni i Hercegovini, samohrani roditelji često su prepušteni sami sebi bez sistemske podrške države, entiteta ili lokalnih vlasti. Njihova svakodnevica često uključuje balansiranje posla, brige o djeci, školskih obaveza, zdravstvene brige i održavanje domaćinstva.
“Apsolutno ne pomažu, samim tim što ne postojimo kao kategorija u drustvu. Ako nećeš sam zapeti niko ti ne pomaže. Mi nemamo prednost recimo pri upisu u škole, vrtiće ili pri zapošljavanju. Sve dok recimo on ne kaze da hoće da ga izvede za vikend. Tada država reaguje”, navodi Nermina.
Samohrani roditelju i BiH konzervativnom društvu su izloženi stigmatizaciji i predsrasudama svakdnevno u svim aspektima njihovog privatnog i društvenog života sve to utiče na mentalno zdravlje samohranog roditelja i djece.
“Nije to toliko fizička, koliko je pishička ugroženost. Boriš se sa pogledima, pričama, tračevima… Kako je meni bilo o tome i dan danas ne govorim do kraja. Posložiš prioritete i dijete je na prvom mjestu. Sjećam se recimo posjete dječijem psihologu prije desetak godina. On je grickao nokte konstantno, a nisam znala zašto. Tada nam je psihologinja rekla da je to posljedica traume i njegov način da se izbori sa nedostatkom, te da je to još i dobro u poređenju sa drugim slučajevima. Ja sam recimo razmišljala kako sam ružna, debela, bezvrijedna”, prisjeća se Nermina.
Najsretniji trenutak u odgoju.
“Bila je to jedna starija gospođa u autobusu. On i ja smo pjevali, zajedno smo pjevali – Cesarica od Olivera Dragojevića. On, ja i radio. Pjevali smo kao da smo sami u autobusu. Ta gospođa nam je prišla i rekla: Gospođo ja bolju majku od Vas u svom životu nisam vidjela.nTo mi je bio jedan od dokaza da uspijevam”, za kraj govori Nermina.
Porodični zakon u oba entiteta oskudno potpomaže položaj samohranih roditelja, a osnovna prepreka je neprepoznavanje tih istih lica kao zasebne kategorije. Zakonom o materijalnoj podršci porodicama sa djecom u FBiH koji je usvojen 2022. godine, definisana je materijalna podrška za sve porodice sa djecom, ali se ne navodi izričita razlika između porodica sa oba roditelja i onih sa jednim roditeljem. Tradicionalno komplikovane birokratske procedure i nedosljedna praksa provođenja istih dodatno otežavaju mogućnost ostvarivanja prava na materijalni podsticaj. Ni u Republici Srpskoj situacija nije ništa bolja, jer entitetska vlada već nekoliko decenija, preciznije od 2006. godine bezuspješno pokušava da riješi problem materijalne podrške samohranim roditeljima, sa posebnim akcentom na samohrane majke.
Prije skoro dvadeset godina prvi put se u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) pojavio prijedlog o osnivanju alimentacionog fonda. Početna euforija brzo je nestala. Kako je u izjavi za BLportal u martu ove godine navela Dijana Mijatović, predstavnica udruženja Ponos iz Banja Luke, tek 2017. godine je pitanje osnivanja alimentacionog fonda iznova aktuelizovano, ali kroz Odbor jednakih mogućnosti u sklopu NSRS. Nacrt zakona o osnivaju pomenutog fonda na dnevnom redu pojavio se 2022. godine, ali od tada nisu ostvareni ni milimetarski pomaci.
“Mi od 2009. godine, otkad je Udruženje osnovano, stalno pričamo i predlažemo, ali stalno dobijamo odgovore da je to nemoguće, da je teško, a rješenja koja smo mi predložili postoje u drugim zemljama, i jednostavna su, tako da nam nije jasno zašto se taj prijedlog ne može odraditi, niti zašto se koči stalno”, navodi Mijatović.
U oba entiteta donose se ad – hoc rješenja, a sveobuhvatna zakonska regulativa na državnom nivou prerasta u domen misaone imenice.
Redovnim praćenjem rada Parlamenta Bosne i Hercegovine, lako je uvidjeti ponajviše na osnovu dnevnih redova i javno objavljenih poslaničkih pitanja da se u trenutnom sazivu najvišeg tijela zakonodavne vlasti u trenutnom sazivu nikada i nije raspravljalo o položaju samohranih roditelja. Prijedlozi nisu upućivani, a amandmani su daleko od aktuelnih rasprava.
Podsjećanja radi Kancelarija ombudsmana za prava djece i udruženje Velika porodica, još sada davne 2013. godine iznosili su poražavajuće pokazatelje o stepenu egzistencijalne ugroženosti samohranih roditelja i njihove djece.
“Nemogućnost izvršenja presuda o alimentaciji dovodi veliki broj samohranih roditelja na rub egzistencije. Samohrani roditelji nemaju organizovanu, sistemsku podršku lokalne zajednice ili društva. Sudstvo je tromo i sporo presude se ne implementiraju”, tada je za izjavio Samir Selimović iz Udruženja Velika porodica.
Niko od domaćih političkih aktera ne zahtjeva nova, savršena ili originalna rješenja, već bilo kakva. Ukoliko su već skloni raznovrsnim marifetlucima, mogli bi bez problema da prepišu odredbe zakon iz Srbije i Hrvatske. U Republici Srbiji, Zakon o finansijskoj podršci porodici sa djetetom daje jasnu definiciju samohranog roditelja kao osobe koja sama brine o djetetu jer je drugi roditelj preminuo, nepoznat, lišen roditeljskog prava, lišen poslovne sposobnosti, ne učestvuje u izdržavanju i vaspitanju. Ostvaruju pravo na poreske olakšice, zaštitu od otkaza, povećan iznos dječijeg dodatka i niz benefita koje samohrani roditelji u BiH mogu samo da sanjaju.
Susjedna Hrvatska Zakonom o porodici i socijalnoj skrbi i Porodičnim zakonom daje istovjetnu definiciju samohranog roditelja kao i u Srbiji.
Zakonska podrška garantuje rad sa polovinom radnog vremena ukoliko brine o djetetu sa invaliditetom, prioritet pri upisu u vrtić, kao i duži roditeljski dopust.
