Pogled na ono što je iza nas i na ono što je ispred nas

|

Intervju

Poslednjih 15ak dana stvari se polako počinju vraćati u normalu. Iako je korona virus prisutan, mjere izolacije popuštaju ali i dalje se naglašavaju mjere zaštite. Pandemija je poslednjih 3 mjeseca glavna tema svih medija, svijet kao  da više nije imao drugih problema osim nje. Politička, ekonomska i društvena pitanja koja su bila u fokusu stavljena su u zapećak i sva pažnja usmjerena je u borbu protiv  širenja pandemije.

Do sada smo mnogo govorili na ovu temu u nadi da će našim sugrađanima biti od koristi informacije i savjeti naših stručnih lica. Sa nama danas, u poslednjem Covid 19 razgovoru je Maja Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut.

Majo, 2 mjeseca  druženja u kojima smo govorili o Covid 19 je iza nas. Nesebično ste se vi i vaše kolegice uključile u realizaciju, pokrivale sve aktuelne teme vezana za novonastalu situaciju. Recite mi, šta vam je bio najveći izazov?

Svakako da je sam rad na komplet projektu bio izazov za sve 3. Bilo je potrebno pratiti informacije, biti u toku sa dešavanjima i osluškivati o čemu je to u datom momentu najpotrebnije da se priča. Mi kao psiholozi i psihoterapeuti nosimo odgovornost ali možemo s druge strane biti srećni što u ovoj situaciji dajemo svoj doprinos. Moram naglasiti da je naše savjetovalište organizovalo i basplatne online grupe podrške i povratne informacije su jako pozitivne što nas dodatno ohrabruje i čini srećnima. Svakako uložen je ogroman trud a sve u cilju da se svi što bezbolnije izborimo sa izazovima koje je Covid donio sa sobom.

Recite mi, pored poslovnog angažmana i uključenosti u sve ove aktivnosti, šta vam je privatno bilo teško u ovom proteklom periodu? Vrlo često se smatra da psiholozi i psihijatri sve olako treba da prihvate i s tim da se nose.

Pa dosta toga je i nama bilo teško. Obzirom na angažman, čini mi se da je korona u našim kućama bila i više nego prisutna jer nam je posao zahtijevao da svakodnevno radimo što na realizaciji emisija, grupe podrške ali i naših online psihoterapijskih seansi. Tako da smo i mi i te kako pod rizikom od sagorijevanja. S druge strane, privatne obaveze i situacije u kojoj smo se našle i nama su predstavljale izazov. Primjera radi, ja sam majka 2 školarca, te sa se i ja morala prilagoditi online nastavi kao roditelj.  Zorica je trudnica  a Vanja je u periodu izolacije bila odvojena od svog partnera. Takođe, rad od kuće je i nama bio veliki izazov te usaglašavanje svih obaveza.

Kako ste se onda vi nosile sa svim obavezama i izazovima?

Pa ono što smo drugima savjetovale, trudile smo se da praktikujemo i mi. Prije svega osluškivale smo vlastite emocije. I mi smo kao i većina ljudi u nekim momentima osjećale nelagodu i zabrinutost. S druge strane, trudile smo se da pravimo strukturu i da uvodimo nove rutine jer smo prepoznale da je to izrazito važno. Al ono što je najvažnije, trudile smo se da održavamo socijalne kontakte kako nas 3 međusobno tako i sa našim prijateljima i rodbinom. Online kafe su bile skoro pa obavezne.

Kada napravimo osvrt na protekli period šta bismo mogli sumirati?

Ono što meni u ovom momentu pada na pamet je veza izmedju medija i pandemije. Jedino što je u proteklom periodu bilo neograničeno jesu bile društvene mreže i mediji. Covid 19 je prva pandemija u vrijeme društvenih mreža. Ljudi su različito koristili društvene mreže, neki za informisanje a većina za razbibrigu i prekraćivanje vremena u izolaciji. Ono što je sigurno jeste da je ova situacija pokrenula novi trend koji će biti još popularniji, a to je organizovanje sastanaka, seminara i edukacija putem interneta.

Po vama šta će nam taj trend donijeti?

Pa kao i svaki drugi trend, to jest promjena možemo razmatrati o dobrim i lošim stranama. Svakako da je ovo nešto što štedi vrijeme i novac jer većina seminara zahtijeva odlazak u drugi grad, plaćanje smještaja,putne troškove itd. S druge strane, minimizira društveni i fizički kontakt, kao i emocionalnu razmjenu. Tek nam predstoji period u kom ćemo moći sagledavati posljedice ovakve situacije. Neki stručnjaci prognoziraju da će pandemija smanjiti potrebu za fizičkim kontaktom baš iz straha od zaraze. Smanjenje fizičkog kontakta opet nosi sa sobom i manjak emocionalne razmjene koja je u svakom odnosu veoma bitna. Toplo se nadam da će  anksioznost od vraćanja u normalu popuštati i da će se ljudi sa manje straha praktikovati druženja i fizičke kontakte na različitim mjestima.

Ali kako izgleda prelazak u sledeću fazu pandemije COVID-19, odnosno vrijeme kada mjere popuštaju?

Ovdje moramo imati u vidu da je to različito za različite profesije. Drugačije je za medicinske radnike koji se nalaze na prvim linijana i bore se za živote, ili  za trgovce koji su sve vrijeme pandemije radili i bili izloženi mogućnosti zaraze ili socijalnim radnicima koji su svaki dan bili u blizini bolesti ili smrti. Za sve njih ovo može značiti suočavanje sa PTSP. A za nas ostale, koji se ne borimo direktno sa virusom korona, ova sljedeća faza može dovesti do zbrke i stresa. Ono što nam svima treba jeste da naučimo kako da se borimo sa teškim situacijama.

I kako možemo biti sigurni da smo sposobni da se emocionalno nosimo sa tim?

Ovde moram naglasiti da je stručna pomoć bila od izrazite važnosti kada je prilagođavanje na novu situaciju bilo u pitanju. Međutim, dosta ljudi saopštava da im je veliki problem vraćanje u obeveze prije pandemije. S jedne strane, tu je strah da će preveliko izlaganje dovesti do kontakta sa virusom, a s druge strane pritišću obaveze koje su zaostale u protekla 3 mjeseca. Ovo je situacija koja može pogoršati stanje kod posebno vurneabilnih osoba. S toga, psihološka pomoć I podrška je od izrazite važnosti I u ovoj fazi suočavanja sa Covidom. Važno je prepoznati znakove koji nužno ne moraju biti anksioznot ili izražen strah. To može biti izrazita nervoza I razdražljivost, poremećaj sna, češći konflikti sa partnerima, članovima porodice, kolegama…

Šta će biti teško u ovoj sledećoj fazi koja nam dolazi?

Uputstva za postupanje će biti daleko manje jasna. Do sada je to bilo prilično jasno, svi smo znali šta smijemo, a šta ne! Životu u izolaciji se nije bilo lako prilagoditi, ali je bilo jasno: ostanite kod kuće i bićete sigurni! Znali smo da ne možemo vani boraviti koliko želimo,  niti putovati u inostranstvo, znali smo da moramo da radimo od kuće ako je to moguće i da poštujemo socijalnu distancu.  Postepeno ublažavanje ograničenja se zasniva na mnogo manje očigledan način. A to sa sobom donosi pitanja na koja niko ne zna konkretan odgovor: npr; kako da tete u vrtiću objasne djeci da treba da drže socijalnu distancu? Ili zašto su otvoreni tržni centri prije muzeja ili galerija? Ili zašto nisu otvoreni bioskopi? Ipak, dajući i ovako kruta i nama nelogična pravila, ljudi su zapravo dobili osjećaj sigurnosti i olakšanja.  Međutim, ono što će i dalje ostati glavni izvor anksioznosti i tjeskobe jeste to što ne znamo šta trebamo učiniti da bismo bili sigurni. Anksioznost je iščekivanje prijetnje, i mi ne znamo kako će svijet izgledati dok se ovo odvija a to povećava anksioznost kod ljudi. Problem je što mi ne znamo kako se u novom svijetu upravlja novim informacijama koje su nam date.

Ovo što nam pričate upućuje na to da ćemo početi da se bavimo stvarima koje ne uključuju pandemiju?

Jeste, ona je na neki način sputala veliku većinu naših planova tokom posljednih dva- tri mjeseca. U mnogim slučajevima bile su to aktivnosti kojima smo rado prisustvovali: vjenčanja, babine, maturanti, sportske igre i koncerti. Međutim, nisu odgođene samo dobre stvari, nekim ljudima je odgođena operacija, neki su uspjeli da izbjegnu raskid, a neki nisu mogli da prisustvuju sahrani…Ponovo ćemo početi da se bavimo takvim stvarima… čak i naoko neznatan događaj, kao što je odlazak kod zubara, mogao bi izazvati anksioznost.

Po vama koje resurse onda da koristimo kako bismo se zaštitili i kako bi naše mentalno zdravlje ostalo očuvano?

Pa ja bih rekla sve koji su vam na raspolaganju. Od velike je važnosti prepoznati šta radi za vas i toga se držati. Svako ima svoj izduvni ventil i svakako je potrebno odvojiti vrijeme za njega. Negdje sam pročitala jako interesantnu stvar. Svako  za sebe treba odvojiti pola sata. Onaj ko nema vremena, on treba odvojiti sat. Dakle, preopterećenost nosi rizik i to na vrijeme treba prepoznati i u suštini preventivno djelovati. Prevencija i jeste najvažnija mjera zaštite zdravlja.

 

Majo vama i vašim kolegicama hvala na druženju. Svakako da smo i mi svašta korisnog naučili i usvojili od vas. Toplo se nadamo da su i naši slušaoci uzeli po nešto korisno za sebe. Da li biste nam poručili nešto za kraj i na koji način vas mogu ljudi kontaktirati ukoliko osjete potrebu?

 

 

Komentari