Tranziciona pravda je metoda koja se primjenjuje u društvima koja su opterećena naslijeđem teškog, masovnog i sistematskog kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava i predstavlja odgovor na ta kršenja, kako bi se došlo do uspostavljanja vladavine prava, provele aktivnost u pravcu ublažavanja posljedica zločina koji su počinjeni i stvorili uslovi za promoviranje mira i demokratije s ciljem sprječavanja ponavljanja prošlosti. Cilj tranzicione pravde jeste stavljanje žrtava u fokus procesa i cilj jeste postizanje pravde za žrtve. Do ovog cilja se može doći samo primjenom različitih sudskih i vansudskih mehanizama koji bi na sveobuhvatan način trebali da omoguće društvu suočavanje sa prošlošću.
Bilo da se govori o tranziciji društva iz autoritarnih režima u demokratski sistem ili iz postkonfliktnog društva do društva održivog mira i razvoja, bitno je naglasiti da se ove transformacije i promjene dešavaju u različitim ekonomskih, društvenim, historijskim, kulturnim, demografskim, etničkim i drugim kontekstima, te se u skladu s potrebama tih društava dizajnirana rješenja koja mogu biti manje ili više uspješna, ali svakako jedinstvena i unikatna za područja na kojima trebaju da se primjene mehanizmi tranzicione pravde. Iz prethodno navedenih razloga, pogrešno je insistirati na jedinstvenim univerzalnim rješenjima. Mada univerzalna rješenja ne postoje, mogu se definisati zajednički imenitelji za sve te kontekste, a to su društva sa nasljeđem teškog, masovnog i sistematskog kršenja ljudskih prava, gdje je potreba za dostizanjem pravde dominantan osjećaj. Glavna dilema tranzicione pravde jeste upravo pitanje koje se vezuje za način suočavanja sa kriminalnom prošlošću. U ovom tekstu ja ću se bazirati na slučaj Bosne i Hercegovine i pokušat ću definisati neke od osnovih problema sa kojima se suočava bh. društvo kada je u pitanju kontekst tranzicione pravde i efikasno ostvarivanje mehanizama koji su predviđeni kao koraci ka suočavanju sa kriminalnom prošlošću ovih prostora, sa posebnim fokusom na proces memorijalizacije.
Međunarodno pravo daje osnovu za uspostavljanje i primjenu metoda tranzicijske pravde. Između ostalog, pravni okvir ovom principu dala je presuda Međuameričkog suda za ljudska prava u slučaju Velasques Rodroguez- protiv Hondurasa[1]. Značaj presude je u tome što naglašava pet osnovnih obaveza države kako bi se obezbijedila borba protiv nekažnjivosti i zaštita ljudskih prava.
1) Država je u obavezi da preuzme sve potrebne mjere kako bi spriječila kršenje ljudskih prava
2) Ukoliko se učini propust u zaštiti ljudskih prava država je u obavezi da efikasno istraži sve navode o zločinima
3) Država je u obavezi da imenuje ko su žrtve, a ko su počinioci
4 ) Država je u obavezi da procesuira sve one za koje postoji osnovana sumnja da su naredili ili lično počinili zločine, te da organizuje efikasan i pravedan sudski postupak
5) Država je u obavezi da izradi programe reparacija za žrtve zbog patnji kroz koje su prošle, kako bi se umanjile posljedice zločina ostvario potpun osjećaj pravde
Upravo ovih pet osnova predstavlja doktrinu tranzicione pravde. Spomenute obaveze države u praksi se realizuju putem četiri osnovna mehanizma tranzicione pravde, a to su:
- Krivična pravda – cilj ovog mehanizma je utvrđivanje odgovornosti pojedinca, prvenstveno onih najodgovornijih, za kršenje ljudskih prava u prošlosti i ratne zločine, a čime se dostiže sudska pravda i utvrđuje forenzička i sudska istina
- Utvrđivanje činjenica i kazivanje istine – cilj ovog mehanizma jeste utvrđivanje činjenica o događajima u prošlosti na osnovi glasa žrtva, te personalizacija žrtava kako bi se spriječila manipulacija njihovim brojem, interpretacije i stvorilo historijsko pamćenje zasnovano na istini
- Reparacije i memorijali – cilj ovog mehanizma jeste materijalno i nematerijalno zadovoljenje žrtava zbog nanošenja materijalne i nematerijalne štete, te njihova resocijalizacija, a što treba da bude ostvareno putem državnih programa
- Institucionalne reforme – cilj ovog mehanizma jeste vraćanje povjerenje građana u institucije. Institucije bi u ovom smislu trebale da se od institucija represije počnu posmatrati kao institucije sa integritetom koje će služiti građanima i građankama kako bi se spriječilo kršenje ljudskih prava u budućnosti.
Društveni kontekst i ciljevi diktiraju na koji način će se primijeniti koncept tranzicijske pravde. Međutim u svakom slučaju postoje najmanje četiri generalna kriterija koja se direktno odnose na uspješnu implementaciju aktivnosti bilo koja od četiri mehanizma. Bitno je napomenuti da se niti jednim od ovih mehanizama ne mogu samostalno dostići ciljevi tranzicijske pravde. Svi spomenuti mehanizmi imaju svoje prednosti i nedostatke i nijedan sam po sebi nije dovoljan da se samo i isključivo pomoću njega u potpunosti izbrišu posljedice zločina niti da se postignu svi zacrtani ciljevi. Potrebno je raditi na uspostavljanju jednog integrisanog pristupa i raditi na obezbjeđenju simultanog provođenja svih aktivnosti. U pravcu primjene bilo kojeg od ovih mehanizama bitno je naglasiti potrebu za jednim realističnim pristupom u smislu analize realnih ostvarenja zadanih ciljeva.
Memorijali
Memorijali su, zadnjih desetljeća, često korišteni kao jedan od načina borbe za pravdu – oblik simbolične reparacije u okviru instrumenata reparacije za postizanje tranzicijske pravde. Ipak, memorijal, prema najširoj definiciji, obuhvata fizičke memorijale, spomen ploče i spomenike, komemoracije i dane sjećanja, muzeje pamćenja ili muzeje savjesti, te, u toj raznolikosti primjena, prelazi u nešto užu definiciju simbolične reparacije.
Svrha memorijala je, prije svega, sjećanje, a često, u zemljama koje se oslobađaju autoritarne vladavine, dugotrajnog nasilja ili oružanih sukoba, koje kao što je spomenuto,imaju za cilj prelazak iz jednog oblika vladavine u drugi, povezuju se sa sjećanjem i odavanjem počasti žrtvama. Često se podižu na mjestima na kojima su počinjeni strašni zločini ili na mjestima masovnih grobnica, s ciljem da se postave pitanja ”Kako se ovo moglo dogoditi?”,” Šta možemo učiniti da spriječimo ponavljanje takvih kršenja ljudskih prava ili zvjerstava?”
U tom smislu memorijal ima barem dvije funkcije:
– jedna je ona koja se osvrće na prošlost, odaje počast žrtvama i priziva sjećanja
– druga gleda u budućnost, nastoji obrazovati buduće generacije tako da jačaju kulturu ljudskih prava koja će biti štit od takvih zločina u budućnosti.[2]
Memorijali kao mehanizam tranzicijske pravde se mogu baviti i naslijeđem iz prošlosti. Memorijali javno priznaju pojedince i grupe, žrtve i preživjele. Memorijali mogu otkriti i učiniti trajno vidljivim i dostupnim imena i priče, ponekad i lica žrtava. Krajnji cilj memorijala jeste da procesima otvaranja i razvijanja istih, predlaganjem i dizajniranjem, te samim postojanjem u prostoru, trebaju da primoraju društvo da na kritički način preispitaju šta se događalo u periodima masovnih kršenja ljudskih prava i odredaba međunarodnog humanitarnog prava, kao i da se otvori dijalog o pitanjima zašto je do toga došlo i ko snosi odgovornost.
STRATEGIJA TRANZICIJSKE PRAVDE BOSNA I HERCEGOVINA 2012-2016: mrtvo slovo na papiru ?
Polazeći od toga da je suočavanje s prošlošću jedan od najbitnijih uvjeta za izgradnju stabilne budućnosti u BiH u junu 2012. godine Ministarstvo pravde i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH objavili su radni tekst ‘Strategija tranzicijske pravde u BiH 2012-2016 godine’. Strategija, na kojoj su radili predstavnici institucija vlasti, organizacija i pojedinaca iz civilnog društva, te predstavnici udruženja i porodica žrtava, bavi se procesom suočavanja bh. društva s ratnim zločinima počinjenim u periodu 1992-1995. godine, te načinima prevazilaženja trauma nastalih kao posljedica ratnih dešavanja.
“Vizija Strategije tranzicijske pravde je da u svim segmentima društva uspostavi otvoren, funkcionalan i produktivan dijalog o prošlosti BiH, s ciljem sprečavanja budućih manipulacija, postizanja satisfakcije za žrtve i uspostave efikasnih, profesionalnih, reprezentativnih i kredibilnih javnih institucija”, stoji u Nacrtu strategije tranzicijske pravde.
U cilju rješavanja “brojnih kontroverzi i nezadovoljstava” u vezi sa memorijalima na području BiH, Strategija tranzicijske pravde predviđa ustanovljenje standarda i kriterija za podizanje memorijala i održavanje komemorativnih aktivnosti.Strategija predviđa i mogućnost izgradnje jedinstvenog spomen-obilježja svim žrtvama rata u BiH, kao i mogućnost izgradnje jedinstvenog, jednoobraznog spomen-obilježja u lokalnim zajednicama posvećenog svim žrtvama.
Pored utvrđivanja činjenica i kazivanja istine, reparacija i institucionalnih reformi, jedan od ključnih vansudskih mehanizama tranzicijske pravde kojim se Strategija bavi jesu memorijali, koji se svrstavaju u oblik simbolične reparacije.
U Bosni i Hercegovini su relativno razvijene aktivnosti u pravcu simboličnog zadovoljenja žrtava. Prema rezoluciji Generalne skupštine UN-a ‘Osnovna načela i smjernice za ostvariavnje prava na pravni lijek i repracije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozibiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava’, zadovoljenje predstavlja jedan od oblika reparacija. U skladu s tim u sklopu izrade Strategije tranzicijske pravde pitanje memorijalizacije svrstano je u segment reparacija. Međutim, bitno je naglastiti da podizanje memorijala i proces čuvanja historijskog sjećanja, generalno je znatno složeniji od svrstavanja ovog pitanja u određeni mehanizam tranzicijske pravde. Ovo uvjerenje zasnovano je na činjenici da memorijalizacija doprinosi i drugim procesima koji su izvan oblasti repracija, kao što su utvrđivanje činjenica i kazivanje istine, zaštita demokratskih vrijednosti i poštivanje ljudskih prava, izgradnja povjerenja u institucije vlasti, očuvanje mira, izgradnja i obnova starih društvenih odnosa i pomirenje.
U Bosni i Hercegovini kada je u pitanju memorijalizacija nije uspostavljen koordiniran pristup, niti je usvojena adekvatna zakonska regulativa koja bi regulisala ovaj proces. Pitanje memorijalizacije je na području Bosne i Hercegovine veoma kompleksno pitanje i u javnom diskursu izaziva kontraverze i nezadovoljstva. Unutar Strategije tranzicijske pravde naglašena su dva problema vezana za pitanje memorijalizacije:
- proces memorijalizacije je politiziran i izražava jednostran pogled na događaje u prošlosti
- primjetna je legislativno-institucionalna neusklađenost i nekoordiniranost u pravcu iniciranja, davanja saglasnosti i finansiranja izgradnje memorijala
U strategiji se navodi da su memorijali u Bosni i Hercegovini statične fizičke reprezentacije određenog historijskog događaja, sa vrlo često naglašenim sakralno-vjerskim karakteristikama. Njihova dominantna funkcija je da izazovu emotivnu reakciju, prvenstveno članova porodice stradalih, ali i generalno, i one etničke zajednice koja se identificira sa žrtvama ili događajima kojima su spomen obilježja posvećena. Pedagoška funkcija memorijala, kao javnog prostora koji aktivno stimulira uključivanje građana i građanki u otvoren dijalog o onome šta memorijali predstavljaju, kao i o savremenim društvenim temama koji su u direktnoj ili indirektnoj vezi sa memorijalom, na prostoru Bosne i Hercegovine nije prepoznata.
U Strategiji se konstatuje da u skoro svakoj opštini u Bosni i Hercegovini postoje memorijali podignuti u sjećanje na žrtve zločina iz perioda 1992-1995. i to na vidnim mjestima u javnom prostoru kao što su trgovi, prostor ispred javnih institucija, školska dvorišta, mjesta pored prometnih saobraćajnica i druga. Uglavnom se radi o memorijalima posvećenim vojnim i civilnim žrtvama jedne etničke grupe, te su u skladu sa politikama koje su dominantne u toj lokalnoj zajednici. [3]
U ovom dokumentu se ističe i negativan uticaj do sada podignutih memorijala u smislu spomen obilježja koja su podignuta kao izraz počasti žrtvama pripadnicima jedne etničke grupe na mjestima stradanja druge etničke grupe. Dodatno je naglašen i nepovoljan efekat ovakvih memorijala u sklopu školskih dvorišta u školama u koje idu i djeca druge etničke grupe, većinom povratnici.
Dalje, kako se navodi u Strategiji, neusklađenost zakona predstavlja dodatni problem. Podizanje memorijala je regulisano entitetskim i kantonalnim zakonima koji se tiču prostornog planiranja i korištenja zemljišta, a koji ne definišu relevantne kriterije i standarde za podizanje memorijala u smislu tranzicione pravde. Iako i na državnom nivou postoje zakoni koji djelimično regulišu ovu oblast, njihova nedorečenost i nepoštovanje u praksi dovodi do haotičnog stanja u državi kada se radi o izgradnji memorijala u spomen žrtvama ratnih zločina iz devedesetih godina. Izvori finansiranja za podizanje jednog spomenika ili memorijala su općinski budžeti, ali i različiti fondovi u okviru kantonalnih i federalnih ministarstava koja su vezana za boračko-invalidsku zaštitu i civilne žrtve rata.
U ovoj oblasti se često pojavljuju situacije gdje se podizanje spomenika pripadnicima vojnih jedinica finansira iz budžeta, dok se spomenici civilnim žrtvama rata podižu u manjem broju i njihovu izgradnju finansiraju isključivo porodice. [4]
Jedini državni zakon koji se djelomično bavi pitanjem memoralizacije, a odnosi se isključivo na nestale osobe, jeste član 20. Zakona o nestalim osobama koji predviđa pravo porodica nestalih da zatraže “da se mjesta ukopa i iskopavanja (pojedinačna ili zajednička mjesta) obilježe, bez obzira na broj žrtava, odnosno nestalih osoba“,8 a uz prethodno odobrenje Instituta za nestale osobe i pristanak lokalnih vlasti. Postavljanje obilježja na druga mjesta zatočenja, zatvore i logore, u kojima je, prema podacima Saveza logoraša BiH,[5] zlostavljanje preživjelo 200 hiljada logoraša, a torturu silovanja 25 hiljada žena, rješava se na lokalnom nivou, često na osnovu subjektivnih preferenci.
Dosadašnje iskustvo je pokazalo da je implementacija teška i uglavnom u potpunosti ovisi o volji lokalnih vlasti da dodijele neophodne dozvole i sredstva. Dakle, Zakoni o građenju i urbanističkom uređenju u Bosni i Hercegovini su pravni osnov. Da bi se podigla spomen ploča mora se podnijeti zahtjev lokalnoj nadležnoj instituciji, koji odluke donose često na osnovu subjektivne preferencije.
Osnovni nedostatak zakonskog regulisanja ovog pitanja u Bosni I Hercegovini, jeste činjenica da ne postoji zakon koji regulira pitanje komemoracije podizanjem memorijala na mjestima na kojima su se nalazili zatvori, mjestima silovanja i izvršenja zločina. Prema postojećem zakonu, komemoracija je moguća samo za nestale osobe, o čemu govori prethodno navedeni član 20. Zakona o nestalim osoba.
Smatra se da za usvajanje u Parlamentarnoj skupštini BiH nije moguće osigurati potrebnu većinu, obzirom da u istoj instituciji participiraju političke stranke čiji članovi negiraju činjenice da su se određeni zločini uopće desili, pa i to da se u Srebrenici desio genocid.[6]
O problematici podizanja memorijala i etničkih tenzija u BiH govore i nalazi izvještaja iz 2010. Radne grupe UN-a za prisilne i nedobrovoljne nestanke o naporima BiH u pravcu rasvjetljavanja sudbine nestalih, a koji se tiču memorijala:
“Trenutno je pitanje spomen-obilježja uzrok mnogih kontroverzi i nezadovoljstava […] Na primjer, članovi porodica koji žele prisustvovati sahrani ili posjetiti grobove u drugim dijelovima zemlje često su spriječeni da to učine, a, i ako dođu, nailaze na uznemiravanja […] Također se tvrdilo da su neki od spomenika uništavani s ciljem omalovažavanja žrtava drugih etničkih grupa. Neke općine su podigle spomenike bez prethodne konsultacije. U isto vrijeme, neke općine su, navodno, odbile dati sredstva za spomenike za drugu stranu i neće čak dozvoliti da ove grupe ni o vlastitom trošku podignu spomenike […] BiH mora usvojiti sveobuhvatni zakonski okvir za regulaciju ovog predmeta kako bi se izbjegla ponovna viktimizacija i daljnje kršenje prava na dostojanstvo.”[7]
Da bi se bilo koja od aktivnosti vezana za sprovođenje mehanizama tranzicione pravde ostvarila na način koji će zaista omogućiti ideju održivog mira i suočavanja sa prošlošću kroz sagledavanje i neselektivan pristup u prikazivanju činjenica vezanih za oružane sukobe koji su se desili na prostoru cijele bivše Jugoslavije neophodna je politička volja. Jedino institucije vlasti imaju autoritet i snagu da implementiraju ovakve inicijative.
[1] Dragan M. Popović. Vodič kroz tranzicionu pravdu za Bosnu i Hercegovinu, Razvojni program Ujedinjenih Nacija u Bosni i Hercegovini, 2008, str. 4-5
[2]International Comision for Missing Persons: Izvještaj sa konferencije promovisnje cjelovitog pristupa pitanju memorijala i sjećanju, ICMP, Sarajevo 2010. str.2
[3] Ministarstvo za ljudska prava i izbeglice BiH i Ministarstvo pravde BiH, Strategija tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini 2012-2016, 2012,str. 62.
[4] Predavanje Hariz Halilović:Premještanje uspomena: spomenici, memorijali i komemoracije u post-ratnoj BiH, Konferencija ‘Genocid u Srebrenici-ka trajnom sjećanju’
[5] http://www.logorasibih.ba/o-nama/,
[6] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/bh-entitet-rs-i-dalje-negira-genocid
[7] Radna grupa UN-a za prisilne i nedobrovoljne nestanke, izvještaj, novembar, 2010, A/hrc/16/48/Add.1.para. 48. Dostpuno na: http://www2.ohchr.org/english/bodies/hrcouncil/docs/16session/A-HRC-16-48-Add1.pdf
