Juče čekam tramvaj dvojku ispod Brankovog mosta. Stanica je pomjerena iza nekog mini bagera i to, naravno, nigdje nije označeno. Ulica je razrovana i radovi su u toku već neko vrijeme.
Na toj alter-bager stanici smo dekica, žena, njen sin gromada nabildana i ja. Prilazi žena i pita me gdje ja idem.. Objasnim joj i ona kaže da je linija br. 2 izmijenjena zbog radova i uputi me gdje da siđem.. To govori ljutito baš.. Zatim počinje da galami…
kako nema oznake za stanicu..
kako je ulica izrovana..
kako fasade otpadaju sa zgrada
i kako mogu nekog ubiti…
kako je ona u toj ulici rodjena i tu živi
i kako se sve promijenilo
i kako je se u toj ulici okupljaju smrdljivi lezbejke, pederi, cigani i izbjeglice
i kako je to njoj sve pod prozorom..
i ona to mora da gleda..
U meni već kulja. Tijelo mi upija tu mržnju i sve te užasne riječi.. Dišem, smirujem se i pijem vode i gledam u tog dečka gromadu kako se smješka.. Strah me je pomalo i muka mi je!
Naiđe dvojka, ali ne tramvaj, već bus. Uđemo mi sve/i u taj bus i ja se udaljim od njih… Pijem vode i mislim se koliko stvari u životu kao lezbejke oćutimo i zamislim da svaki put kad čujem lezbofoban komentar i ne odreagujem, stanem na sred trga i gomilu puta vičem, lezbejka, lezbejka naglas – da poništim taj jedan lezbofobni. Ta fantazija me uveseli i malo mi diže energiju.
One/i su sve/i sjeli skupa na ona četiri zajednička mjesta u busu i dalje pričaju. Gledam u njih i mislim se pa neću da prećutim ovo!
Prije izlaska na stanicu, odem do te žene i obratim joj se iz nekog lijepog mjesta u sebi:
Draga, ja sam lezbejka i sa onim komentarom od malo prije ste me baš povrijedili. Znate, i nama lezbejkama smeta sto nema oznake za stanicu, i nama smeta što je saobraćaj neuređen, i meni smeta ta fasada koja se obrušava i skroz mi je nebitno koga može da ubije, mene ili vas ili nekog trećeg.. Strašno je da to realno može da se desi jer oni koji dobijaju plaće ne mare za to…
Ona se onako partizanski otvorenim dlanom dotaknu po srcu i reče: Izvini, izvini sto sam te povrijedila! Nije mi bila namjera. Molim te, izvini!
Pružim joj ruku i kažem da je ok. Dva puta onako nježno stisnemo ruku jedna drugoj gledajući se u oči duboko. Zahvalim joj se što mi je rekla na kojoj stanici da siđem.
Dečko gromada osta zapanjen bez -A! Kao i sve/i ostale/i koje/i su nas slušale/i u busu.
Bus stade i ja izađem na stanici sa nekim lijepim i zadovoljnim osjećajem u svom tijelu.
