Pravo na tjelesni integritet, psihičko zdravlje i dostojanstvo trebalo bi biti garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, koji jasno propisuje da niko ne smije biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju. Šta se dešava kada je ovo pravo ugroženo, nerijetko i od strane stručnjaka za mentalno zdravlje? Bez institucionalnih kontroli, takozvane konverzivne prakse se sprovode, tiho i bez posljedica za počinitelje.
Piše: Jovana Ivetić; Foto: Pixabay
Konverzivna praksa je pokušaj promjene seksualnog i/ili rodnog identiteta, kao i rodnog izražavanja, skupom pseudonaučnih metoda. Može se odvijati u formalnom ili neformalnom kontekstu, te je mogu vršiti stručnjaci za mentalno zdravlje, članovi obrazovne ustanove, vjerski lideri, ali i članovi porodice. Drugim riječima, nemaju jedinstvenu formu i razlikuju se od slučaja do slučaja.
Dina Bajrektarević, danas aktivistica za osnaživanje marginalizovanih grupa, bila je podvrgnuta konverzivnoj praksi sa četrnaest godina, i trajalo je sve do njene osamnaeste godine.
“Bila sam medicinski tretirana iako nisam imala dijagnozu koja bi to opravdala, davani su mi lijekovi poput Zolofta, Xanaxa i Sanvala. Nijedan od tih lijekova mi realno nije bio potreban. Takođe, korišćene su averzivne metode, kao i neke varijante kognitivno-bihevioralne terapije, ali na izuzetno nasilne i retraumatizujuće načine. Jedan od argumenata koji su mi ponavljani bio je da sam lezbejka jer želim da me muškarci siluju što je, naravno, i krajnje pogrešno i duboko uvredljivo. Uključivane su i invazivne medicinske procedure, ginekološki pregledi, snimanje štitne žlezde, glave, vađenje krvi, sve to pod izgovorom da se nađe uzrok mog identiteta. Umjesto da se moje mentalno zdravlje podrži, ono je sistematski podrivano”, Dina započinje svoju priču.
Pored naziva konverzivne prakse često se susreće i naziv konverzivne terapije, naročito kad se odigrava pod okriljem psihoterapije, kao što je bilo u Dininom slučaju. Međutim, ovaj drugi oblik je neispravan samim tim što terapija podrazumijeva postupak kojim se nastoji umanjiti ili ukloniti bolest, a seksualni i/ili rodni identitet ne može biti bolest kako i Svjetska zdravstvena ogranizacija nalaže.
Kako ih prepoznati?
Konverzivna praksa može biti fizički nevidljiva, odnosno suptilna i prekrivena, obuhvatajući sve vrste emocionalnih i verbalnih pritisaka da se osoba mijenja.
Dipl. Geštalt psihoterapeutkinja Ivana Arapović upozorava da ne postoje takozvani “neutralni savjeti” poput “nemoj se autovati” ili “to nije prirodno”:
“Ukoliko stručno osoblje ne poznaje dovoljno tematiku mentalnog zdravlja LGBTIQ+ osoba govorimo o neetičkoj praksi jer ne možemo se baviti pitanjima koja ne poznajemo, a to su osnovna medicinska pitanja koja su jasno definirana Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i koja kažu da neheteronormativna seksualnost i/ili rodni identiteti nisu bolest. Roditelje često prati sram zbog seksualnog i/ili rodnog identiteta djece zbog čega često čujemo pa ne moraju svi da to znaju, što zapravo nije neutralan savjet, to je poruka koja mladim osobama govori da nešto nije uredu s njima i koji su svjesni da ih se roditelji stide. Za roditelje je važno da se uključe u vlastiti psihoterapijski proces kako bi prihvatili različite seksualne i/ili rodne identitete svoje djece. U tome osim terapijskog procesa mnogo pomažu grupe podrške za roditelje.”
Normalizacija nasilja
U zemljama Balkana Dinino iskustvo nije izolovano, već postoje brojni slučajevi kako u zdravstvenim, tako i u vjerskim institucijama. Kako sama navodi, konverzivne prakse ne opstaju same od sebe, već ih održavaju duboko ukorenjeni narativi koji oblikuju kako društvo vidi LGBTIQ+ osobe – ne kao ljude sa pravima, već kao “problem” koji treba riješiti.
“Ti narativi nisu nestali samo su se zamaskirali u brigu, vjeru ili psihološku pomoć. Mnogi od njih posebno crpe legitimitet iz religijskih i vjerskih uvjerenja i vrijednosti, koje se pogrešno tumače i zloupotrebljavaju da bi se opravdalo nasilje, kontrola i isključivanje. Jedan od najštetnijih narativa, koji je uprkos decenijama borbe i dalje prisutan na Balkanu jeste što mnogi i dalje vjeruju da je biti gej medicinski ili mentalni poremećaj. Ta ideja otvara vrata svakoj vrsti terapije. Još jedan često korišćen narativ je: To je samo faza, proći će. Ovaj izraz najčešće se upućuje mladima, umanjuje njihova iskustva i normalizuje ideju da je njihov queer identitet nešto što će nestati ako se ignoriše, kontroliše ili usmjeri kroz pravi put. Sve ovo stvara društvenu klimu u kojoj nasilje nad LGBTIQ+ osobama ne samo da nije prepoznato, već je i normalizovano. Guraju LGBTIQ+ osobe ka autocenzuri, terapijskom zlostavljanju, suicidu i izolaciji”, Dina navodi.
Kako bi se normalizacija nasilja prekinula, potreban je govor, imenovanje i svjedočenje. Zato Dina istupa u javnost, za one koji preživljavaju isto, ali i da bi probudila svijest kod onih koji možda ni nisu svjesni da se to događa u njihovom okruženju:
“Govorim za njih da bi znali_e da to što im se dešava nije normalno, ni u redu, ni njihova krivica. Nasilje nikada ne može biti terapija. I govorim i za one koji misle da se to ovdje ne dešava. Da bi čuli, napokon, šta to stvarno znači kad kažeš konverzivna praksa. Da ne misle više da je to negdje tamo, daleko, u nekoj mračnoj prošlosti ili Americi nego tu, među nama, iza zatvorenih vrata ordinacija, škola, stanova, pa čak i za porodičnim stolom. Svaki put kad progovorim, nadam se da ću nekome olakšati teret. Ili barem pomoći da ga prepozna kao nešto što nikada nije trebalo da mu bude stavljeno na leđa.”
Pravna i institucionalna praznina
Konverzivne prakse je teško dokazati, te iste ostaju neprepoznate ili zaštićene od strane sistema, a adekvatnih kazni za počinioce nema. Arapović upozorava na to da mehanizmi nadzora primjene konverzivnih praksi skoro i ne postoje:
“Ukoliko se obavljaju u zdravstvenim institucijama, zdravstveno osoblje provodi praksu pod priznatim dijagnozama poput anksioznosti ili depresije, te je teško dokazati što se događa iza zatvorenih vrata ordinacije. Većinom dolaze mlade osobe koje su dovedene od strane roditelja koje u tom trenutku vjeruju zdravstvenom osoblju. Ako govorimo o vjerskim institucijama pokušaj nadzora je još teži budući da su to jako zatvorene zajednice.”
Ipak, riješenje postoji.
“Važno je vjerovati mladim osobama koje kažu da su imale iskustvo konverzivne prakse i krenuti istraživati u tom smjeru. Preporuka je obučavati profesionalce u oblasti mentalnog zdravlja s etikom i nediskriminirajućom praksom, kako bi bile_i zagovornice_i zdravlja i prava LGBTIQ+ osoba. Također, raditi s roditeljima koji žele da im djeca prođu kroz iskustva konverzivne prakse budući da pod pritiskom heteropatrijarhata, smatraju da su im djeca bolesna. Edukacija svih aktera je značajna jer znanje pravi razliku”, Arapović dalje razlaže.
Život nakon konverzivne prakse
Život nakon konverzivne prakse uglavnom je obilježen traumom i procesom ozdravljenja koji traje godinama – a nekad i doživotno. Jer ovim se, ne samo umanjuje dostojanstvo osobe, već i dugotrajno narušava emotivno i mentalno zdravlje, o čemu i Arapović govori:
“Posljedice konverzivnih praksi su dugotrajne, ponekad i doživotne, poput razvoja anksiozno-depresivne simptomatologije, veća stopa suicida osoba koje imaju iskustvo konverzivnih praksi, osjećaj izolacije, samoće, krivice, narušeni porodični odnosi. Psihoterapijski oporavak može se desiti uz psihoterapeutkinje ili psihoterapeute izrazitih etičkih normi i znanja u oblasti svog posla koje uključuju afirmativnu LGBTIQ+ praksu. Osoba koja je prošla konverzivnu praksu često treba mnogo vremena da stekne povjerenje u psihoterapijski proces i osobu s kojom radi.”
I Dina, svojim iskustvom, potvrđuje navedeno:
“Tada sam bila jako, ali jako suicidalna, imala sam nekoliko pokušaja suicida. Posljedice traju i danas, skoro deset godina nakon završetka. Živim sa anksioznošću, paničnim napadima i PTSP‑om, direktno zbog torture kroz koju sam prošla. Isceljivanje je spor proces: potrebno je vrijeme, bezbjedni ljudi i okruženja koja me ne preispituju već prihvataju. Učim da postavljam granice, da vjerujem sebi i svom telu, i da tražim podršku koja je afirmativna, a ne nasilna. Nije linearno, imam regresije, ali danas imam jezik da to imenujem, mrežu koja me drži i plan kako da se nosim sa krizama. Ima dana kada je teško, ali danas znam da imam pravo na život bez nasilja i na to da budem ono što jesam. To je moja najveća pobjeda.”
Kada bi mogla nešto reći svojoj mlađoj sebi, kojoj se tek dešava početak procesa, rekla bi joj da je s njom sve u redu:
“Rekla bih joj, ništa na tebi nije pogrešno, pokvareno, niti treba da se popravi da bi zaslužila da budeš voljena i da postojiš. Nadam se da će moj glas probiti vrijeme i prostor, da će doći do tebe i zagrliti te kada niko drugi nije. Znam da ćeš proći kroz pakao. Znam da će pokušati da te ućutkaju, da te uvjere da tvoje postojanje nije prirodno, da tvoje želje, tvoje misli i tvoje srce nisu legitimni. Znam da ćeš sebe sumnjati, mrzeti, skrivati… Ali želim da znaš da ćeš preživjeti. Doći će dan kada ćeš opet disati punim plućima. Dan kada ćeš voljeti slobodno, bez srama. Kada ćeš gledati u oči drugima i znati da tvoje postojanje nije samo validno već i dragocjeno. Znam da sad misliš da je kraj. Ali nije. Ti si početak. I tvoje da sebi, jednog dana, postaće tuđe hvala ti.”
Jer kako kaže, život poslije postoji. Težak, krivudav, ali stvaran i moguć.
