Gdje nam je pamet?!

|

Blog | Kultura sjećanja | Nekategorisano

Divno hercegovačko popodne je uvijek pogodno za šetanje, pogotovo u niskim dijelovima ove regije naše zemlje. Sa svojim 70-godišnjim članom porodice, u blizini mjestašca s oko 50-ak ljudi, sam uživao u dijelovima netaknute prirode, obilazeći obližnje šumarke i livade.

Poput groma iz vedra neba, nakon mog jednog kratkog okreta, osjetio sam snažnu reflekciju sunca u očima. Ni sam ne bih primijetio izvor da nisam svu svoju, sunčanim popodnevom poljuljanu koncentraciju, okrenuo ka njemu. Očito je, bio je to kamen, ali ne prirodni.

Ne, nijedan kamen u ovom području nije tako gladak, i tako tamne boje. Približivši se, očito je postalo da je to spomenik, u sred ove netaknute prirode, ljepote, gdje  svako ljudsko biće može pobjeći od teške i zamorne svakodnevnice 21. stoljeća. Nalazio se na neprimjetnom, zabačenom i ružnom terenu. Teren je bio sakriven sa svih strana okružnim šumarcima, poput sakrivenih stvari na tavanu, te se nije mogao vidjeti ni s glavne ceste.

Na spomeniku je pisalo ime, nama obojici nepoznatog čovjeka, a pored imena, grb poznate vojske iz prošlog rata. Uklesano ime je već počelo blijediti, a zub vremena zahvatio je i kamen spomenika. Visoke vlati trave, poput zastora su obuhvatile kamen sa svih strana. Pogled 70-godišnjaka pored mene je govorio: ,,Ljudska sudbina!”, a usta su govorila: ,,Šta ćeš?!”

Zbog ružne atmosfere koju je izazivao pogled na ovaj usamljeni spomenik na jednog čovjeka, čija je sudbina nepoznata većini rijetkih ljudi koji naiđu tim područjem, nabasali smo na dugo traženi puteljak.

Zbog još uvijek neotopljenog mraza smo izabrali  desnu stranu puta, koja nam je omogućila pogled na još jedan, ne tako ugodan prizor. Ovaj put nije bilo ni bljeska, ni glatkog kamena, ni spomenika, već četiri zatvorene zidine, koje su nekad podsjećale na nečiji dom.

Iz sredine kuće izraslo je ogromno drvo, davno sasušeno. Par koraka od zidina, naišli smo na tvorevinu u betonu, nalik na rupu, koja je vjerovatno bila nekad čatrnja. Sad je to jama bez vode, iz koje dolazi neugodan miris. Naprijed se vidjelo mejsto nekadašnje njive, koja je sada zarasla zemlja, čija jedva primjetno tamnija boja zemlje ukazuje da je neko, nekada radio, orao, uzgajao potrepštine itd…

70-godišnjak je ravodnušno nastavio sa svojim hodom. Bio je to, za njega uobičajeni prizor. Ustvari, to nije bilo ništa za njega, jer je velika mogućnost da je prije 20 godine vidio plamen vatre koja je nečiji dom pretvorila u ove zidine, ali se ne odlučujem upitati ga.

10 dana poslije, kada su  i spomenik i zidine već bile izblijedjele iz mog sjećanja, u žurbi s prijateljem sam prolazio prečacem između stambenih zgrada u centru našeg grada. Ogromni natpis s porukom: ,,Mrzim…” je stajao, a pored njega kukasti krst. ,,Zdravooo, tu sam, ima ljudi što me volee!”, govorio je svojim izgledom zlokobni znak. Par sati poslije, vidjeli smo sličan prizor, samo što je ovaj put u rečenici ,,Mrzim…” bio drugi objekat.

Ni pet minuta nakon povratka kući, na društvenim mrežama, kao dobar dan čekaju vas poruke mržnje i huškanje. Poput padajućih domina nižu se slike ljudi s porukom: ,,Heroj!” itd., a u uglu ekrana, gdje je mjesto za sliku profila, prodorno vas gledaju oči jednog mladog dječaka od 16 godina.

Kada bi me pitali, kome posvećujem ovaj članak, rekao bih na prvom mjestu,  90 post, svojim vršnjacima, i mlađim i starijim generacijama, koji veličaju događaje i ljude, koji su se desili i postojali 100, 50 i 25 godina prije, osobama koje iscrtavaju i oskrnavljuju ulice svoga grada porukama upućenim, ni ne zna se tačno kome, svim ljudima, koji od političara očekuju branjenje ,,nacionalnog ponosa i heroja”, dok ekonomija, socijalna zaštita, zdravstvo, obrazovanje truhne…

Ostalih 10 posto posvećujem ljudima zdravog razuma, koji razmišljaju svojom glavom, uprkos pritisku sredine.

Na kraju bih se upitao, da li bi iko želio da on/ona ili njegov/njen najbliži završi poput nepoznatog čovjeka, na čiji život podsjeća samo jedan mali komad kamena u sredini velikog šumarka? Je li poenta naših života život u prošlosti i oživljavanje njenih demona, ili je poenta osiguravanje bolje budućnosti?

Postoji li svijest o opasnostima kojim dovode sve one bezazlene objave, svi oni bezazleni natpisi u sporednim uličicama?

Komentari