Film: Majka!
Režiser i scenarista: Darren Aronofsky
Igraju: Jannifer Lawrence, Javier Bardem, Ed Hariss…
Ništa vas ne može pripremiti za ovaj film. On brutalno dolazi i mlati vas u glavu dok se ona potpuno ne otvori i ugleda pakao stvarnosti patrijarhata. No ne mora značiti da ćemo svi/e vidjeti jednako – gdje ćemo ju staviti, u koji kutak naše svijesti, podsvijesti, komunikacije sa onim što shvaćamo kao svoje „ja“ i onim što shvaćamo kao Druge, otporom i stalnim mehanizmom za preživljavanje preradit ćemo ga kako smo već navikli/e.
Ništa vas ne može pripremiti za ovaj film. Čak i ako ste Lynchov dugogodišnji gledatelj, Trierov simpatizer ili Bergmanovo dojenče – ne, ipak ćete ostati u pustinji, točnije, pepelu realnosti.
Svaki kadar je vrhunac anskizonoznog udaranja u tijelo, ukoliko imate anskiozni poremećaj, moguće da ćete morati prestati ili uzeti xanax kako biste nastavili/e.
Mlada žena koju tumači Jennifer Lawrense (u želji da konačno ubode ulogu koja će joj donijeti ozbiljniji status), na početku je braka sa može-joj-biti-otac Javier Bardem, koji uistinu i ne može biti bolji izbor za ulogu koja pretendira na svakog muškarca nositelja patrijarhalnog znaka – grade svoj život zajedno. Tačnije, ona gradi kuću (žensku domenu) potpuno iz temelja dok će on ispisati stranice svoje knjige – imenovati i opisivati stvari kako bi njima vladao.
Obećanje srećnog bračnog života za ženu ubrzo se pokazuje upravo kao obećanje, jer ubrzo shvaća da njezina kuća nije njezina, ona ne postoji, ona je nevidljiva, njezin glas, potrebe, želje, potpuno se ignoriraju od strane njezinog muža, društva, nepoznatih ljudi koji prolaze kroz njezinu kuću kao da je njihova, imaju zahtjeve, prave nered, guše je i potpuno dezorijentiraju.
Dezorijentacija je prvi anskiozni plan filma – ona iz sobe u sobu u potpunoj ošamućenosti dok se stvari odvijaju, pojavljuju, događaju mimo svake njezine volje i kapaciteta da shvati šta se uistinu događa. Vrijeme. Ona nema vremena da sabere utiske.
Vrijeme je na strani patrijarhata.
Kako ukrotiti lava? Tronožcem. Znate taj trik? Ako uđete sa štapom, lav će vas pojesti, jer će znati na šta se treba koncentrirati, ali trolac sa tri noge dezorijentira lava, jer ne zna na koji od te tri noge da se koncentrira kada sva tri idu prema njemu istovremeno. Ako hoćete odgovor zašto su žene tako pasivizirane u borbi protiv patrijarhata, ili usporene, ili isrpljene, ili ubijene, evo vam odgovora: on istovremeno napada svuda svim, nema vremena da se riješava jedan po jedan. Muž. Muž koji treba da cijeni njezin rad i stvara život u njihovom gnijezdu koje je ona izgradila – okreće se društvu, jer on je uvijek društvo, žena gleda u muškarca, ali muškarac gleda u druge muškarce – ona nikada nije krajnji cilj. Ona nije dovoljna.
Onda dolazi Majka. Sve ih znamo. Starije generacije žena koje su jednako tako prevarene, ali im je ostavljena udica spasa (koja to doista nije, ali mora ostati nešto da bi preživjela), uloga majke koja ih uzdiže kao društveno prihvatljive stvarateljice. Utjelovljuje ju Michelle Pffeifer i doista, njezin preziran pogled mladoj ženi jasno govori da ona nije važna dok ne rodi dijete, iako, priznat će, dijete samo uzima i uzima, nikada nije dovoljno.
Ali društvo treba dijete. Čujete uvijek glasnu buku protiv pobačaja, protiv ženinog slobodnog izbora nad svojim reproduktivnim organima, stalna vriska koja govori ženi da treba dijete, svako dijete, svako njezino jajašce koje propadne, zakinulo je društvo za jedno dijete, a društvo treba dijete.
Ona zatrudi. Misli – sada će donijeti muškarcu ono što je potrebno da gleda u pravcu nje, a ne u pravcu prozora prema društvu. No muškarac, vidjevši da žena može da stvara život, postaje psihoanalitički rečeno zavidan ili poetski rečeno – inspirisan. Sada on zna šta treba da radi – piše. Imenuje, opisuje, određuje, omeđuje, stvara narativ, jedini legitiman narativ njihovog zajedničkog života. I iz tog narativa. Muškog Logora, kreće sav kompleksan kaos koji zovemo našom stvarnošću, a koji je stao u ne tako dugoj minutraži filma. Muški logos – religija. Muški logos – ratovi. Muški logos – država. Muški logos – mediji. Svi/e su tu, traže Dijete. Patrijarhat ne može opstati bez Djeteta i bez muškog Logosa.
Ona to napokon shvaća kada rađa – ne želi dijete odvojiti od sebe i žrtvovati društvu. Za njihove ratove. Za njihove religije. Za njihove fetiše, večere, tuče, nadmetanja – smrt. Ona i dijete su jedno.
Baš kako Julija Kristeva opisuje momenat prije Jezika, majka i dijete su u savršenom jedinstvu i komunikaciji izvan muškog Logosa. Ali on čeka. Pjesnik, muškarac, njegov otac – čeka. Ne može bdjeti nad njim zauviijek, zaspat će, a tad on ponosno pokazuje svog sina oduševljenoj gomili koja ga žrtvuje u ime muškog Logosa. Oni ga doslovno raščerečuju u svojim ritualima, a onda jedu i probavljuju kako bi zauvijek živio u njima, u njihovim glasovima i njihovoj povijesti. Kao bilo koja scena sahrane vojnika koji je pao za svoju domovinu – on nije mrtav i njegova smrt nije uzaludna, on je umro braneći svoju zastavu.
Pomisliš da je to dovoljno. Već si smrvljena ispred ekrana, srce ti udara, piješ čaj i nadaš se nekoj glupoj seriji sa snimljenim smijehom publike, ali nije. Oduzimanje djeteta od majke je pola procesa. Ona je još uvijek živa. Još uvijek joj je srce crveno, ima potrebe, želje, vlastite narative. Treba ju dokrajčiti.
A kakav otpor ona može pružiti? Njezine riječi, muške su riječi. U društvu, ona je otvoreni plijen za predratora osim ako muškarac ne stane u njezinu zaštitu. Jedino što može uraditi je da ubije „anđela doma“, spali gnijezdo koje je izgradila. I onda – najmračniji i najdeterinistički dio filma: ona time ne uništava muškarca nego sebe, a on iz njezinog tijela naživo vadi srce kako bi simbolički svu njezinu moć zauvijek preoteo i iskoristio da se ciklus nastavlja – sa svakom novom ženom.
Ispred ekrana ostaju muškarac i žena.
Muškarac kaže: Ovo je pakao.
A žena slegne ramenima: Tako žene žive.
