Ta staza je uvijek vodila u nešto bajkovito. Bajke i jesu strašne, bar mom dječijem oku koje je vidjelo sve što ne postoji, a rijetko primjećivalo stvarne oblike. Oduvijek me fascinirao ulazak u to ogromno groblje. Sad znam da nije toliko ogromno koliko je bilo tada, mada je broj mrtvih sve veći. Ti mrtvi koji samo ćute i dišu, dišu sa drvećem koje se njiše kao da pozdravlja.
Na groblja volim da idem sama.
Čuj, na groblja. Za mene je samo TO groblje prava stvar, sva ostala su imitacija.
Valjda što su na njemu, u njemu, oni moji… Oni koji su me dočekali kad sam rođena i dugo me pratili. Za koje sam mislila da su zauvijek tu, kao i ja sama. Nisam dugo znala za rastanke.
Oni su još uvijek živi. Sjećam se prabakinih priča dok sam kao mala ulazila pažljivo u njenu kućicu i sjedila na klupici, a ona onako sva kao iz bajke priča mi o borbi partizana, priča mi o ubijanju i klanju, a ja se ničeg ne plašim jer me ona štiti svojim prisustvom.
Ta sjećanja su u magli jer sam bila jako mala. Kao i jako siromašna sjećanja o đedi. Da li su to sjećanja ili priče drugih o njemu koje sam sve slikovito sebi prikazivala pa kao da sam i ja bila tu kad su se te zgode dešavale. Ne mogu da zaboravim žaljenje što ga nisam bolje upoznala ili što on mene nije upoznao. Ipak, živ je on tu negdje i ponekad pričamo ili se samo gledamo.
Ponekad odem i sjedim na klupi. Sve je puno cvijeća i brižnosti porodica koji se bolje brinu o tom grobu nego o toj osobi dok je bila živa. Sigurna sam u to jer smo svi mi obuzeti sobom toliko da sve leti kraj nas, a mi jedva i primijetimo. Tako i one voljene. Baka koja je otišla i za kojom nisam mogla suzu pustiti pa je zato ta bol ostala vječno zabodena u meni i zauvijek sam iznenađena spoznajom kako život završi. Neko ko me dočekao na ovom svijetu i ko je uvijek bio tu, na pragu mojih sebičnih dvadesetih, je samo otišao. Nisam mogla plakati.
Tako volim da sjedim i zapalim cigaru iako ne pušim. Ima nešto duboko i boemski, nešto iznad života kada zapališ i samo postojiš i briga te za to. Njima ne smeta dim dok se miješa sa maglom koja lebdi iznad tog savršenog cvijeća. Posmatram tu savršenu sliku i zaključujem da je to umjetnost koju ne mogu da ovjekovječim. Ostaće u meni dok i ja ne legnem u ovako jedan cvjetnjak smrti.
Slušam tišinu i čitam imena nepoznatih ljudi okolo. Lakše mi je da sjedim među nepoznatima nego da svratim do svojih koje više ne mogu ni zagrliti ni slušati. Tu sam, ali znam da su oni tamo.
Deda se naglo razbolio i sve je bilo tako brzo. Tri ili četiri sedmice su u mom pamćenju samo brzo smjenjivanje dana i noći, sati, priča, nagovještaja, straha kojeg ne smiješ izgovoriti, mirenja sa sudbinom. I on se šokirao. Vrijeme niko ne zaustavlja, a vrijeme svašta donosi.
Plače mi se, ali se uvijek zaustavim. Oni su svi živi. Mi smo svi zbunjeni i ne znamo uhvatiti momenat. Osjećam njihov nježno podrugljiv osmijeh i osjećam da ništa ne znam iskoristiti.
Mirno je i spokojno. Nije ni loš ovaj život nakon smrti. Sve što nas muči, što nam prijeti, godišnja doba, ratovi, bolesti, sve se to njih više ne tiče. Oni su se izvukli iz toga i samo to ćutke posmatraju.
Ostaju živi kroz naša sjećanja, kroz priče, anegdote, kroz mirise, okuse, praznike. Anegdote. Kako se o onima koji su otišli često priča nešto smiješno. Topao je taj osjećaj da se na kraju najviše to pamti i da je život u retrospektivi najčešće ljepši. Oni koji su nas nasmijavali, čuvali, voljeli, razumjeli bolje nego što ćemo ikad znati.
Nikad se ne plašim na groblju. Dišem maglu i osjećam da je tu nešto više što ne mogu i ne želim da opišem i da me oni isprate svaki put pomirljivo i s osmijehom jer oni sad znaju šta je život.
Na grobljima nema tajni.
(Priča nastala na Radionici kreativnog pisanja koja je organizovana krajem decembra 2017. u Prijedoru)
