Film Captain Fantastic (scenario i režija Matt Ross), priča je o čovjeku koji se suprotstavlja nametnutom sistemu življenja. Otac Ben (Viggo Mortensen) izoliran od američkog konzumerističkog i kapitalističkog društva i unaprijed zadatih okvira, sa svojih šestoro djece živi duboko u šumi, posvećuje se odgajanju i razvijanju djece. Benov način obrazovanja bazira se na ideji proučavanja svih nauka, stranih jezika, a kako bi otkrio individualna interesovanja svakog djeteta, te pronašao način da ih potakne na unapređivanje znanja i razvijanja vještina.
Benov sistem podučavanja ustvari je kritika sistema po principu jedan sistem za sve, zbog čega mnoga djeca nikada ne otkriju polje djelovanja u kojem su zaista najjači. Takav sistem proizvodi poslušnike koji neće kritički promišljati svijet u kojem žive. Osim toga Ben insitira na fizičkoj spremnosti djece, te zajedno osmišljavaju vježbe koje im omogućavaju da upoznaju svoja tijela i održavaju ih fleksibilnim i zdravim.
Način na koji Ben komunicira sa vlastitom djecom se u početku čini malo nagao i predirektan, ali rezultat razbija takvo viđenje. Na taj način on ustvari uči djecu da ne vjeruju slijepo svemu što se pred njima dešava, nego prodire do njihove unutrašnjosti kako bi dobio uvid u način razmišljanja i odnos kakav imaju prema nastalim okolnostima. Upoznajući jedni druge i sebe, svi uče da poštuju htijenja i želje svojih bližnjih kako bi održali život skladnim.
Gledalac će se pitati o ulozi majke, Benove supruge koja se ubila u bolnici u kojoj je smještena zbog bipolarnog poremećaja. Ustvari, napetost filma diktira to njeno odustvo. Bez obzira što u filmu ne pokazuje njenu perspektivu, gladalac jasno dobije uvid u njen život. Njena smrt cijelu porodicu dovodi pred iskušenja jer moraju napustiti svoj svijet kako bi ispoštovali njenu posljednju želju da nude kremirana i da se njen pepeo prospe u toalet nekog javnog prostora. Porodica započinje svoju avanturu napuštajući prirodu i krećući prema obiteljskoj kući njihovog djeda, koji krivi Bena za način na koji odgaja djecu i sprema hapšenje ako se pojavi na sahrani.
Režiser je izabrao odličan način da prikaže sav nesrazmjer današnjice, putovanje koje je započelo, ponudilo je gladaocima sliku svijeta na koju većina pristaje, ne preispitivajući ništa od zadatih normi i pravila. Ovakve društvene norme ne žele misleće subjekte nego poslušne jedinke, na kojima će se produžavati i razvijati kapitalistički sistem, gdje čovjek nije čovjek nego pogonski kotač velike mašinerije. Režiser ustvari propituje „američki san“, odnosno šta je to čemu se teži?
Prvi susret Benove djece sa ostatkom porodice pokazuje konkretne primjere različitih prisupa odgoju djeteta. Njegova sedmogodišnja kći do u detalje poznaje američku Povelju prava, za razliku od njenih rođaka, srednjoškolaca, koji ne znaju ni da postoji. Režiser je s razlogom izabrao ovaj momenat kako bi pokazao koliko moderno društvo ne poštuje prava pojedinca, odnosno koliko uticaja na to ima obrazovni sistem koji svjesno i s namjerom, krši osnovna dječija i ljudska prava. Nakon nekoliko scena u kojima se Benovi metodi pokazuju kao dobri, slijede i scene u kojima se traži socijalna interakcija sa ljudima u kojoj se njegova djeca ne snalaze, upravo iz razloga što su bili udaljeni od modernog doba.
Samo za promjenu želim biti normalan!’ ‘Definiraj normalno za početak.’ ‘Želim biti kao drugi’. Prelomni trenutak koji se dešava, u životu svakog čovjeka koji želi više, jeste upravo ovaj, kada zbog nemogućnosti vanjskih faktora odustajemo od svojih želja. Pomirimo se sa činjenicom da očekujemo previše, i priklonimo se većini. Postajemo jedini koji smo neusklađeni u socijalnom svijetu, pucamo po šavovima, jer moderno doba je precijenjeno i samim tim opće ljudske vrijednosti su zanemarene. Njegov najstariji sin Bo (George MacKay) pokušava se uklopiti i funkcionisati u vanjskom svijetu. Kako i na koji način je moguće prevazići ove prepreke a ne ugroziti sve što je izgradio sa ocem? Ova rastrganost i vaganje u tom pogledu suprotstavljanja logičkih okvira i vlastih želja, proteže se na sve likove, ali režiser na samom kraju filma ostavlja jedno rješenje: prostor u kojem možemo razmisliti o vlastitim životima i svim okovima kojima smo vezani.
Naprosto, ovaj film nam pokazuje koji su naši dometi djelovanja, kako je moguće boriti se sa unaprijed zadatim sistemom i svim onim stvarima koje nam se po rođenju nameću. Važno je prvenstveno upoznati sebe, svoje granice, upoznati vanjski svijet koji će se prije ili kasnije suprotstaviti jedinkama, nakon toga, potrebno je tražiti neko treće mjesto na kojem je moguće živjeti u zadatom svijetu, a ne ugroziti vlastito biće. Film promovira životnu filozofiju prema kojoj nas niko ne može spriječiti da biramo način života, ali sami sebi stavljamo okove koje nam vanjski svijet samo nudi.
Nihada Bećirović je završila studij komparativne književnost u Sarajevu. Piše recenzije za časopis Život, a objavljivala je i u časopisu Školegijum. Ima nekoliko objavljenih pjesama, uključujući i onu obljavljenu u zbirci Objavila koja je nastala kao dio aktivnosti projekta „Youth Art Movement“, tačnije kao jedna od aktivnosti Festivala ženskog stvaralaštva. Zbirka pjesama i kratkih priča je plod suradnje s 23 mlade umjetnice iz Bosne i Hercegovine
