U svijetu koji se ubrzano mijenja, a prirodni resursi su ugroženi svakodnevno, žene sve češće postaju one koje prave prve korake u odbrani prirode, života i budućnosti.
Piše: Sara Tuševljak; Foto: privatna arhiva
Na mjestima gdje je ugroženo pravo na vodu, temeljno ljudsko dobro, žene su prisutne u prvoj liniji odbrane, hrabre i istrajne. One to često nisu zato što imaju izbora, već zato što im je, kao čuvaricama doma, zdravlja porodice i zajednice, to društveno nametnuta uloga. U patrijarhalnoj kulturi, žene su one koje održavaju život, i stoga često prve prepoznaju kada je život sam ugrožen.
Ipak, iako doprinose jednako, a često i više, u borbi za očuvanje životne sredine, žene aktivistkinje ostaju slabije vidljive. Rijetko su prepoznate kao vođe pokreta, a često se susreću sa sumnjama u njih, podsmijehom i osporavanjem.
Moja lična priča počinje kada sam, sa samo 22 godine, odlučila da se borim za Kasindolsku rijeku. Rijeka na kojoj sam odrasla i stvarala najljepše uspomene i pored koje i sada živim. Tamo gde su moje noge prvi put dotakle vodu, gdje sam učila da plivam, i da dišem punim plućima. Tamo gdje je moj mir i sloboda.
A onda, plan za izgradnju tri male hidroelektrane. Tri prijetnje zdravlju, kvalitetu života i budućnosti cijele naše lokalne zajednice. Znala sam da ne mogu da ćutim. Iako mlada, i iako su me mnogi pokušali ućutkati, znala sam da ću dati sve od sebe da zaštitim rijeku. Bila sam idealista, na borbu sam gledala kroz ružičaste naočale. Mislila sam da će, kada predstavnici vlasti vide istinu, sve stati. Bila sam spremna na sprint. A zapravo sam ušla u maraton. Taj maraton nisam trćala sama, sa mnom ga je istrajno trčala moja drugarica i saborkinja Sunčica.
Koliko nas, kao tako dvije mlade žene nisu shvatali ozbiljno, govori priča o našem prvom sastanku sa jednim od predstavnika vlasti. I tada shvataš da je ono što si vjerovala utopija. Da njih baš briga za životnu sredinu, za kvalitet života, tamo vladaju neka druga pravila. Usluga za uslugu. Sve samo da se zadrži u fotelji što duže.
A na ulici, nove runde obeshrabrivanja. Stariji su mi govorili da ne gubim vrijeme, da se manem ćorava posla, da je politika donijela te odluke, da se njima ništa ne može, da su nedodirljivi.. Bolje da učim da kuvam, da tražim muža. Jer „šta ćeš kad ostariš?!”, niko svakako neće onu koja puno priča, koja ispravlja krive Drine. Kao da je moj život unaprijed ispisan recept.
Odgovarala sam im uvijek sa osmijehom i iz inata, kako ni ne želim da naučim da kuvam. Ali sam počela da razmišljam o drugim ženama. O onima koje su domaćice, majke, stubovi zajednice i istovremeno borkinje. Koliko je njima bilo teško da stanu na prvu liniju odbrane, da rizikuju osudu, podsmijeh, samo zato što su rekle: nećeš nam uzeti rijeku.
U toj borbi, žena mora da se dokazuje duplo. Kao brižna i sposobna – i kod kuće, i na terenu. Da niko ne kaže da su deca gladna jer ona „mlati praznu slamu“ na protestima. Mora da bude majka, domaćica, govornica, advokatica, da smišlja strategiju i sve to dok nosi teret pitanja: „Šta će reći zajednica?“
Ono što je mene pogodilo je mišljenje da je mene neko nagovorio. Da nisam sama odlučila da se borim. Da iza mene mora stajati neka „figura iz sjenke“. Jer kako bi tako mlada, nejaka žena mogla da se suprotstavi belgijskom investitoru, koji ima višemilionske projekte širom Evrope?
Odrasla sam među ženama koje su znale sve, ali nisu mnogo govorile. Stubovi kuće, ali bez mjesta za stolom. Naučene da trpe, da ne traže mnogo, da ne remete mir. I ja sam ćutala godinama. A onda sam pronašla glas za svoju rijeku.
Danas znam da govoriti nije privilegija, već je pravo. Pravo koje mi niko ne može oduzeti. Ni prijetnjama, ni podsmijehom, ni tužbom za navodnu klevetu, kojom me investitor pokušava ućutkati. Naučila sam da čak i kad mi je knedla u grlu, moram govoriti. Jer u mom glasu je sloboda.
Pokazali smo da se može. Kad se zajednica digne, kad se svjetlo baci na nezakonitosti, kad se žena ne povuče nego ostane, priroda može da pobedi. I mi sa njom.
Žena iz pokreta za zaštitu prirode, žene feministkinje, samohrane majke i sve žene koje vode neke vrste borbi, moramo da se solidarišemo, osnažimo i pružimo jedne drugima podršku tamo gde je sistem zakazao. Da učimo jedne od drugih.
Žena je ženi drugarica.
