Na zvaničnim kanalima Unije studenata RS-a objavljen je poziv za slanje radova za ovogodišnje izdanje časopisa ”Avangarda”. Pored savjeta o temi i drugim relevantnim informacijama o slanju radova, sa posebnim naglaskom da će radovi biti predmetom recenzije i lektorisanja, naglašeno je: ”Tekstove pisati ćirilicom (izuzev stranih riječi)”.
Ovdje su nam se otvorila sljedeća pitanja:
- Zašto isključivo ćirilicom?
- Šta je sa studentima koji ne pišu ili koji ne žele da pišu ćirilicu? Da li će njihovi radovi biti odbijeni?
- Da li se na ovaj način krše temeljna ustavna prava građana Bosne i Hercegovine, te entiteta RS, koji ne žele pisati jednim od ravnopravnih pisama?
Prema članu 7. Ustava Republike Srpske, čije se ključne odredbe tiču ravnopravnosti jezika, pisama i zabrane diskriminacije, službena pisma su ćirilica i latinica, a službeni jezici su jezik srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda. Član 10. navodi da su građani ravnopravni bez obzira na jezik, nacionalnu prpiadnost ili drugo lično svojstvo, a član 34. garantuje pravo na upotrebu svog jezika i pisma.
Kako je onda moguće da Unija studenata traži da se piše isključivo na ćirilici?
Dodatnu teškoću čini nedavno doneseni Zakon o zaštiti, očuvanju i upotrebi jezika srpskog naroda i ćiriličnog pisma koji nalažu obaveznu upotrebu ćirilice za javne institucije. Time ovaj zakon direktno diskriminiše druga dva naroda, kao i drugo pismo srpskog naroda – latinicu. Pritom, on se odnosi na institucije, a ne na pojedince.
Ali, šta ako neko ne zna da piše ćirilicu? Ili, bolje pitanje, šta ako neko prosto ne želi da piše jedno od dva ravnopravna i ustavno garantovana pisma? Prema članu 7. Ustava RS-a svaki student ima ustavno pravo komunicirati sa institucijama na latinici, a Unija studenata, kao organizacija, ima pravo da koristi ovo pismo. Ovo implicira da Unija studenata nema zakonsko pravo odbiti tekst koji im je student dostavio na latinici, iako se u čitanju poziva može razumjeti da će se to desiti jer nigdje nije jasno naznačeno da se radovi mogu poslati i na latinici?
Druga dimenzija je da Unija studenata ima pravo da urednički odluči da im je primarno pismo ćirilica, ali bi morali omogućiti prostor za latinične tekstove kako bi osigurali inkluzivnost svih studenata, jer je činjenica da na fakultetima u RS-u ima studenata iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, kao i onih koji pripadaju srpskog narodu, a ne žele pisati ćirilicu. Tu su i studenti iz reda manjina, tj. narodnosti, koji takođe ne moraju znati ćirilično pismo ili željeti njime pisati. Ukoliko je ovo urednička politika Unije studenata onda trebaju obezbijediti načine da im student pošalje tekst na latinici, a oni da ga konvertuju u ćirilicu, umjesto da to radi sam student koji ili ne poznaje ćirilicu ili je ne želi pisati.
Da li Unija studenata prisiljava studente da pišu ćirilicom? Da li smatra da je ćirilično pismo bolje od latiničnog, te mu na temelju toga treba dati prednost?
Iako u zakonu stoji da su oba pisma ravnopravna, nigdje ne stoji da se neko od pisama ne smije ne pisati ili željeti ne pisati. Odakle, onda, pravo Uniji studenata da traži da im se radovi dostave na ćirilici? Ukoliko pojedinac ne osjeća želju da piše ćiriličnim pismom ostvarivajući tako ustavno garantovano pravo da piše drugim pismom odakle Uniji studenata pravo da ulazi u intimu individualnog duha i podstiče na izvršavanje onoga što on ne želi?
Ključno pitanje je za kolege sa Filološkog fakulteta koji se bave analizom srpskog jezika. Da li su veliki akademski umovi srbistike izvršili reviziju srpskog jezika i odbacili latinicu kao njegov sastavni dio?
Ali, možda su naše kolege iz Unije studenata RS-a samo zaboravili da im se zemlja zove Bosna i Hercegovina sa bogatom tradicijom jedinstva, jednakosti, ravnopravnosti i antinacionalističke kulture nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika. I dok čekamo odgovor od naših kolega mi ćemo se truditi da ispravimo ovu nepravdu , jer smatramo da se radi o diskriminaciji, koje ne bi smjelo biti u akademskoj zajednici.
A i pitanje je da li je to Avangarda ili nešto suprotno?
Izvor: Živi ljudi; Nemanja Tubonjić
