Davno je bila 2010. godina, kada je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. I prošlo je sasvim dovoljno vremena da bi se naučile neke lekcije, a modeli zapošljavanja razvili.
Ipak, čini se da nije tako. Dok Brčko bar šest godina čeka svoj prvi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, ososobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom, a u Federaciji Bosne i Hercegovine usvajaju novi zakon, u Republici Srpskoj ni mrvu dalje od – ni pola kvote nismo ispunili iz revizije učinka zakona u ovom entitetu iz 2019. godine.
Najjednostavnije rečeno, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom obavezuje državu potpisnicu da uvede efektivan i efikasan sistem obaveznog zapošljavanja u javnom sektoru, dok u privatnom sektoru potiče sistem stimulansa i olakšica u slučaju zapošljavanja ove kategorije stanovništa, i to – za sve osobe s invaliditetom, bez izuzetka i pravljenja razlike na temelju uzroka invaliditeta. Netom nakon ratnih dejstava, ovo pravo je bilo regulirano zakonima iz oblasti zaštite prava branitelja, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih, kao prednost pri zapošljavanju, za onu skupinu koja je bila vojno aktivna, a to su – gotovo potpuno – bili muškarci.
Koncepti ova dva različita nivoa suštinski treba da znače isto, ali faktički vuku u različitim pravcima: Konvencija promovira i razrađuje koncept obaveznosti zapošljavanje, koje mora dati rezultat – da osoba s invaliditetom dođe u poziciju uposlenika/ce javnog sektora, a ne samo da hipotetički postoji ta mogućnost, dok zakoni u oblasti boračko – invalidske zaštite daju samo prostor za bolji konačni rezultat u nekom proizvoljno određenom broju bodova, koji matematika netransparentnih konkursnih procedura – pojede. Konačno, jedna grupa muškaraca unutar osoba s invaliditetom ima mogućnost – izabrati po osnovu kojeg zakona želi ostvariti pravo na rad.
U slučaju Konvencije, Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, služi kao dopunjujući element: ne smatra se diskriminacijom davanje prednosti u opravdanim slučajevima – kako bi se ostvarilo razumno prilagođavanje. Specifično, član 5., stav 1), tačka f) ovog zakona govori o ostvarivanju pristupa, učestvovanju i napredovanju u poslu, odnosno – običnim jezikom, da dođe u fazu provjere da li ispunjava uslove posla, da posao dobije i da u njemu napreduje. Kao dodatni element osiguranja ravnopravnosti, valja pozvati i Zakon o ravnopravnosti spolova, koji apostrofira oblast rada i zapošljavanja kao jednu od posebnog interesa za ovu temu. Praktično, to bi značilo da – u slučaju izbora između dvije osobe s invaliditetom, od kojih je jedna muškarac a druga žena, prednost valja dati – osobi spola koji je manje zastupljen u već poduzetim akcijama zapošljavanja ove populacije.
Zakon se na ovo referira kao na izuzetke od jednakog postupanja, kako onaj o zabrani diskriminacije, tako i ovaj o ravnopravnosti spolova, ali – teorija ovo poznaje kao afirmacijske akcije – sve ono što radimo da bismo jednu društveno isključenu grupu doveli u jednaku startnu poziciju sa tipičnim građanima i građankama u zajednici. I baš zato – ovo naizgled nejednako postupanje, kao izuzetak od zabrane diskriminacije, donekle je apsolutnog karaktera – jer se državi daje u obavezu da osigura da osoba bude zaposlena u javnom sektoru – ako ispuni uslove.
Ipak, nekad je nastao kratki spoj u kojem se pod ispunjavanjem uslova podrazumijeva bivanje najboljim kandidatom/kandidatkinjom, kojima ćemo tek onda priznati svojstvo izabranog ili izabrane. Slikovito, umjesto da prijavljenima damo stolicu da odmore jer ne mogu dugo da stoje ili to ne mogu uopšte, pozvat ćemo ih za sto tek kad nam dokažu da su stajali duže od drugih.
I baš kao što je zamka poimanja feminizma kao traženja više prava od strane nekih žena, iako se radi o istim pravima, za sve žene i muškarce, tako se od rata naovamo povlači da – osoba s invaliditetom mora biti najbolja, najuspješnija, najpodobnija i konačno – najizdržljivija u procesu traženja posla.Praktično, to znači da mora proći sve kao i osoba bez invaliditeta, imati u bocu jednak rezultat, pa možda dobije prednost. Odmažući elemnt su tu i postavke većine propisa u oblasti zapošljavanja u javnom sektoru – kad se formalnom provjerom utvrdi da ispunjavate opšte i posebne zahtjeve radnog mjesta, položite pismeni test i možda dobijete koji bod na usmenom, u pravilu, rukovoditelj/ica institucije za koju ste aplicirali, ima pravo izbora kandidata/kandidatkinje, uz očekivano adekvatno obrazloženje.
Dakle, pravo društveno već privilegiranog/privilegirane ima konačnu riječ – iznad afirmacijske akcije za skupinu s margine, iako zakoni koji se suštinski bave ravnopravnošću govore drugačije.
Baš zato, odgovor feministica u Bosni i Hercegovini uključuje i zahtjev za ravnopravnošću osoba s invaliditetom na tržištu rada – od momenta kada postanu tražitelji i tražiteljice posla, kandidati i kandidatkinje u procedurama javnih konkursa, uposlenici (bar) javnog sektora, kao onog koji mora da osigura pravo na rad ove kategorije stanovništva, do svih prava koja iz radnog odnosa proizilaze.
Pokret za jednakost ne ispunjava svoj cilj – sve dok oni i one kojih se tiče nisu stvarno, a ne samo nominalno ravnopravni i ravnopravne. Tako, ni žene, uključujući i žene s invaliditetom, ne mogu biti ravnopravne na tržištu rada sve dok – pravo na rad nije pravo muškaraca koji ne odgovaraju postavljenom stereotipu u patrijarhatu, ali ni dok – ne savladamo sve stepenice između žena s invaliditetom i tipičnog, očekivanog prototipa muškarca u društvu. U prvom slučaju, muškarcu s invaliditetom se ovo pravo priznaje češće – ako je bio ratnik, a u drugom slučaju – sve dok žena s margine ne dobije istu šansu i stvarnu promjenu u ostvarivanju svog prava kao – tipičan muškarac, nismo riješili (bar jedno) od pitanja nejednakosti.
A konačno, nejednakost nije dio feminizma, već korijen odgovora koji feminizam nudi za zajednicu i pitanje različitih pozicija ne može ostati neodgovoreno.
- mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.
