Ovih riječi, kojima ju je psihijatrica primila jednom Svjetlana Opačić /37/ iz Banjaluke, danas se sjeća kao tople ljudske podrške prilikom jedne od hospitalizacija.
„Uloga psihijatara i zdravstvenih ustanova mnogo je važna. Nije to samo gašenje požara. Institucionalna zaštita mora postojati za akutna stanja“, rekla je Svjetlana na radionici o mentalnom zdravlju, održanoj polovinom juna u Neumu.
Jedne noći čitala je knjigu koju je napisala prijateljica njene majke i koju je posvetila svome sinu koji je imao iskustvo depresije i koji je izvršio samoubistvo. „Nadam se da si spokoj i mir našao u tom posljednjem letu“, napisala je majka sinu. Te noći je Svjetlana razmišljala da li bi i ona tako nekako našla svoj spokoj i mir, a onda je izvadila sve tablete iz svoga dozera, pozvala majku da ih skloni i rekla da sutra želi otići ljekaru.
„Ovdje sam da kažem da je oporavak moguć, da borba postoji i da je borba neprestana. Ja sam sada dobro, u vezi sam, radim dva posla, planiram porodicu, ali nisam za deinstitucionalizaciju“, izjavila je ona.
Dijagnoze sa kojima se suočila su epilepsija, anksiozno-depresivni poremeća i granični poremećaj ličnosti. Ona je pravnica, sertifikovana njegovateljica za starija lica, aktivistkinja za ljudska prava i aktivna članica Udruženja za podršku porodicama, licima i zajednici u mentalnom zdravlju „Zajedno“. Kao korisnica usluga mentalnog zdravlja učestvuje u Projektu mentalnog zdravlja u BiH u okviru kojeg je grupa stručnjaka sačinila priručnik „Etičko izvještavanje o mentalnom zdravlju“ čije dijelove ovdje izdvajamo.
Procjena je da će jedna od četiri osobe u toku života imati poteškoće s mentalnim zdravljem. Četvrtina čovječanstva na planeti. Ekonomski toršak za mentalno zdravlje veći je nego nego za hronična oboljenja poput raka ili dijabetesa. Indirektni troškovi viši su nego kod kardiovaskularnih bolesti ili karcinoma. U razvijenim zemljama, problemi u mentalnom zdravlju treći su vodeći uzrok bolovanja.
Umjesto što ih njeguju, mediji treba da razbijaju mitove da su mentalni poremećaji rijetki, da su lica s poteškoćama u mentalnom zdravlju opasna i nasilna, da ne mogu raditi, da im je mjesto u bolnicama i da se ne mogu oporaviti. Nemjerljiva je uloga medija u sprečavanju širenja takozvane moralne panike prema ranjivim grupama i pojedincima, ali i u kreiranju terminološke politike, a neprihvatljivu, uvredljivu i stigmatizujuću terminologiju kad su u pitanju zdravstvene različitosti koriste ne samo novinari nego i zdravstveni profesionalci.
U medijima prevladava prikazivanje lica sa mentalnim poteškoćama u negativnom kontekstu, uz podsmijeh, sažaljenje, osude i pogrdne nazive, te se na taj način izlažu medijskom linču. Lica sa mentalnim poteškoćama dovode se često u vezu sa krivičnim djelima i suicidom, iako bi moralo da se vodi računa da li je određeno stanje medicinski potvrđeno i da li je za priču o nekoj osobi relevantno to što ima mentalni poremećaj.
Kada je u pitanju društveno odgovoran jezik, standardi se mijenjaju, pa tako i grupe nesenzitivnih riječi naspram prihvatljivih. Na primjer, u gimnaziji sam iz psihologije učila termine osoba natprosječne, prosječne i ispodprosječne inteligencije, tupa osoba, te tri nivoa mentalne retaradacije: debil, imbecil i idiot. To je danas nezamislivo, a, eto, u nastavnim planovima i programima u upotrebi je bilo do prije nepunih 30 godina. Zamijenili su ih termini poput lica sa posebnim potrebama i invalidi, što je takođe vremenom postalo neprihvatljivo /iako još uvijek opstaje, čak i u nazivima nekih institucija/. Prihvatljivo je osoba sa razvojnim smetnjama ili poteškoćama, a najpoželjnije osoba atipičnog razvoja. Tako će i ovo jednog dana biti prošlost: duševni bolesnik, šizofrenik, anoreksičar, bipolarac, ludak, manijak, psihopata, maloumnik, ludnica, umobolnica, duševna bolnica, narkoman, alkoholičar… /publikacija sadrži detaljne tabelarne prikaze primjera prihvatljivog i neprihvatljivog u jeziku/.
Na radionici u Nemu u nekoj diskusiji jedan od kolega novinara je rekao da političare treba slati na psihijatriju da se liječe. Niko nije na ovo odreagovao. Ni Svjetlana s početka priče, ni aviomehaničar Edin Hodžić /53/, takođe sa iskustvom ponovljenih hopsitalizacija /zbog PTSP-a i shizofrenije/ koji kaže da su nekada njime plašili djecu, a danas on brine o svojoj majci, učestvuje u okupacionoj terapiji i vodi Udruženje „Most“ iz Viteza. Nisu odreagovali ni psihijatri ni drugi zdravstveni radnici ni predstavnici institucija u zdravstvu. Novinari ne pogotovo, jer, realno, na tome skupu oni najmanje znaju. A zašto ovo nikako ne bi smjelo biti prihvatljivo niti proći bez reakcije? Evo, na primjer, da je taj kolega rekao da sve političare treba poslati ortopedu, pa ih sve u gips. Nije isto? A moralo bi biti.
