Tako sam i ja razmišljala dok sam se pakovala za izlet u Hercegovini.
Krajnji cilj putovanja je bio veličanstveni vodopad Kravice u blizini Ljubuškog.
Krenuli smo. Veliki autobus na sprat je bio dupke popunjen.
Iznenadila me brojnost ljudi kojima nije bio problem da se cijelu noć i dan lome u busu da bi vidjeli neki tamo biser prirode na drugom kraju države.
Petnaestak sati kasnije našli smo se na obali, nasuprot vodopadu. Svjetlucava vodena sila izgledala je kao snoviđenje. Prirodna simfonija vode i sunčeve svjetlosti spajala se i raspršivala, uz gromoglasan huk vode. Cijeli doživljaj okupira sva čula i privlači punu pažnju. Nikad se nisam osjetila prisutnije u trenutku.
Skrećem pogled sa vodopada da bih se pomjerila jer grupa djevojaka iz našeg autobusa prolazi. Čamdžija se latio vesla da bi se otisnuo od obale, a djevojke su već upalile telefone i zauzele pozu da bi vožnju snimale. Kretali smo se po jezeru uzduž i poprijeko, sasvim se približavajući mjestu gdje voda silovito pada. Djevojke su izgledale poput statua, držeći ruke u položaju za snimanje, očiju fiksiranih u ekran. Nijednog trenutka snimanje telefonima nisu prekidale.
Trep, trep.
Osjećam kako mi se obrve blago mršte.
Vožnja se završila i one konačno spuštaju ruke i gase svoje telefone.
Pogledom pratim djevojke i pitam se šta se to dogodilo.
Od nastanka primitivnih vrsta čovjeka 30.000 godina unazad do savremenog Homo Sapiensa, ljudi instinktivno se okreću i okrepljuju u energiji koja potiče od sunca i vode. U naš DNK je upisano da lučimo hormon sreće kad se izložimo sunčevim zracima i prekrasnom prirodnom okruženju.
Da li je u mladima došlo do evolutivnih promjena na psihološkom i organskom nivou, te se endorfin javlja samo prilikom snimanja za društvene mreže i u iščekivanju lajkova?
O vodopadu Kravice ispričane su mnoge narodne priče i legende.
Ovo je priča o mladom, digitalnom zombiju. Digitalni zombi ima tijelo, ali je otuđen od njega. Koristi samo par očiju, par ušiju i deset prstiju za tipkanje. Kad vidi nešto lijepo i zanimljivo, njegov prvi instinkt je da upali telefon, uslika, zatim postavi na društvene mreže i strpljivo čeka lajkove i komentare.
Zombi uvijek čita iste knjige – Fejsbuk, Instagram i takve.
Ima mišljenje o svemu, ali nema stav ni o čemu.
On je nezainteresovan za svoje fizičko okruženje, za društveno-politička previranja u zemlji. Živi u virtuelnom svijetu i hrani se lajkovima.
Njegov hobi je skrolovanje.
Njegov vokabular je oskudan.
Koristi emotikone da izrazi svoja osjećanja.
Lol i wtf su njegove uzrečice.
Uzor su mu bogate, javne ličnosti koje žive hedonistički i mnogo troše, a ništa ne daju.
Stalno se poredi sa drugim profilima, zato u njemu raste osjećaj nezadovoljstva i nedovoljnosti.
Negativni komentari nepoznatih hejtera ga čine depresivnim i suicidnim.
Izbjegava da se suoči sa širinom provalije između njegovog stvarnog i filtriranog života.
Virtuelni svijet je njegova domovina, religija, spas, utočište, raj.
U svijetu gdje horda zombija stalno regrutuje nove članove, nemam puno vjere. Ne vjerujem da mladi imaju stavove izgrađene kroz brižljivo ispitivanje, promišljanje, odnosno kroz jednu dubinsku psihologiju i samorefleksiju.
Možda je potrebno da toliko pretjeramo, da nam se društveni mediji smuče. Možda je potrebno da mnogo propatimo, da bi se otrgli od okova digitalnih medija. Možda, ali jedno je sigurno…
Prva revolucija počinje u nama samima.
Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Vlašić tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Nataša Protuđer
