Postoji nešto neurotično u vječno pozitivnim ljudima. Oni uvijek nasmijani kojima su usta puna ljubavi i sreće, blagostanja, motivacionih bljuvotina i životnih poruka. Imam utisak da iza toga kriju nešto jako trulo.
Nešto je trulo u pozitivi!
Nijedno normalno biće nije uvijek sretno i poletno. To je jednostavno fakat! Čak i moja mačka ima loš dan, frkti na sve oko sebe i digne nos. U našem organizmu se procesuiraju razna sranja naših hormona tako da ni sreća ni nesreća vrlo često ne zavise ni od čega izvana niti od nas. Mi smo samo marionete naših ćelija!
Uzevši još u obzir da je život sam po sebi vreća govana, pun jada i čemera, ratova, bolesti, suza, nesreća, proganjanja, zla, ubijanja, otimanja, borbe, preživljavanja itd. Ima toga koliko hoćete! Kad čujem neku pozitivnu ludu koja cvrkuće kako je život uvijek lijep, kako je sve tu za tebe, kakve su ti misli, takav ti je život, hiljadu postova o nebuloznom shvatanju suštine, porazmislim dobro koja daska fali tom nesretniku koji proserava iz sebe svakog dana te nategnute i umjetno stvorene sreće u samoj sebi.
Ionako je poznato da je samo glup čovjek istinski sretan, tako da mislim da je sve jasno.
Postoje i oni koji vječno blebeću o ljubavi. Ljubav je svuda oko nas, ljubav prema ljudima, životinjama, prirodi, kanti, papučama, kapi kiše, bali iz nosa, promaji, opaloj kosi i ko zna čemu sve ne. Stalno ja čitam o toj silnoj ljubavi, ali đe je ljubav ta? Zanimljivo je da sam primijetila da baš te osobe koje propagiraju da treba voljeti i samo voljeti i oprostiti obično tvrde na kraju svega da treba NJIH voljeti kakvi god da su i da treba NJIMA oprostiti, ali kad ONI trebaju nekog drugog voljeti ili nekom drugom oprostiti, obično su dželati nemilosrdni koji će osuditi na smrt bez da trepnu, jer je, zaboga, njih neko ne volio!
Kad vidim poznate i bljutave poruke bez imalo dubine, samo patetična govna u koje se sam onaj koji to otkuca ili kaže ubjeđuje, jednostavno mi mjehur popusti! Tolika doza patetičnosti loše utiče na moj organizam. Ne mogu da se otmem utisku da su te osobe najdepresivnija bića koja znam, najsebičnija ili samo veliki foliranti. Niko nije uvijek sretan i niko ne voli svakoga! Dobro se zna da su svi veliki komičari jako depresivni i nesretni ljudi. Neki su se i ubili, a mi smo se šokirali! Zašto kad je to sve logično!?
Treba uvijek biti čovjek, pa i onda kad se osjećaš kao vreća govana. Nećemo se lagati, življenje je svima teško, osim pojedinim ludama. Kroz putovanje na ovoj planeti tražimo način da si olakšamo! To je većini jedini cilj, olakšati si život! Ako je tako divan, ne bismo trošili vrijeme na pronalaženje prave formule. Još uz sve borbe, trebamo zavoljeti sebe i druge oko sebe i trebamo biti voljeni u svijetu sebičnjaka gdje svako sažaljeva sebe i brine za svoju guzicu.
Ljubav je kompleksna stvar! Dobro je Bukovski rekao da ljudsko biće možeš voljeti samo ako ga dovoljno ne poznaješ. Zato počnimo zvati stvari pravim imenima, prestanimo srati leptiriće i srca, volimo kao svjesna i normalna bića, realno i bez lanaca. Niko nam nije ništa dužan, čak ni sam život! Jebe se njemu za nas!
Uživajte!
