Kako opstaje kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini

|

Blog | Kultura sjećanja | Posuđeno

Ova tema je od suštinske važnosti za sve nas,osobito misleći na narode u BiH. Uzimajući u obzir da je kultura uopšteno izopštena, kao kulturološki pojam može se pak još sresti u nekim dubokoumnim rečenicama i krugovima. Aktuelnost i važnost ove teme i dalje se potvrđuje u savremenim društvima, a posebno onima s traumatičnim istorijskim iskustvima koja se nisu suočila sa svojom prošlošću, kao što je i naše društvo.

Postavio bih pitanje da li postoji kultura sjećanja u BiH? Bojim se ako i postoji da je svedena na minimum, duboko žalim zbog saopštavanja ovakve informacije. Kultura sjećanja se izravno svela na individualno shvatanje stradanja ljudi i na individualni momenat pojedinca. Ovome fenomenu svjedoče zapostavljeni spomenici diljem naše prelijepe zemlje.

Kultura sjećanja je izuzetno važna oblikuje individualne i kolektivne identitete te utiče na njihovu daljnju transformaciju. Nažalost svjedoci smo toga da će se društvo sjećati onoga što ono odabere i kako ono misli da treba. Mi ne samo da smo toga svjesni nego na veliku žalost možemo vidjeti i konstatovati da naša društvena zajednica zloupotrebljava svoju prošlost, iznimno je važno na početku spomenuti da se kultura sjećanja ne bavi onim što se dogodilo. Komunikacija u ovom momentu je od suštinske važnosti, mora se sustavno govoriti o ovoj problematici.

Dodao bih da je pojedinačno sjećanje kolektivno oblikovano. Kultura sjećanja je izuzetno širok pojam. Pojam kolektivnog sjećanja veže se za kulturu sjećanja koja ima jednaku važnost za pojedinca, njegovu socijalizaciju, identitet, kao i individualno sjećanje. Predstavlja više ili manje osmišljen odnos prema prošlosti i sredstvo određenja identiteta grupe i uspostavljanja kohezije.

Umijeće pamćenja se odnosi na pojedinca i pruža mu tehnike uz pomoć kojih može da unaprijedi svoje pamćenje, i odnosi se na individualni kapacitet. Kod kulture sjećanja, nasuprot tome, riječ je o ispunjavanju socijalne obaveze, ona se odnosi na grupu. Ovdje se radi o pitanju “Šta ne smijemo da zaboravimo?” Ovakvo pitanje ide uz svaku grupu.Tamo gdje je ovo pitanje centralno i gdje određuje identitet i samorazumijevanje grupe možemo da govorimo o “zajednici pamćenja” odnosno kultura sjećanja je povezana sa “pamćenjem koje stvara zajednicu”.Kao što je umijeće pamćenja dio učenja tako je i kultura sjećanja dio planiranja i nadanja, tj. nadogradnja socijalnog i vremenskog horizonta.

Vrlo su važna dva preduslova: prošlost ne smije u potpunosti da nestane, neophodno je da postoje dokazi; dokazi moraju da posjeduju karaktrističnu diferentnost u odnosu na “danas”.

U kontekstu socijalne obaveze ona je gotovo neispunjiva u našoj zemlji, kolektivna svijest generalno ne živi u BiH. Ovoj temi treba dati znatan postor u medijskom prostoru a u školama dati učenicima priliku da debatuju na ovu temu. Istina ova tema nije neka široko polularna tema mladima, ali je važno njihovo sagledavanje ove teme kao i razumijevanje da mladi zapravo razumiju važnost ove teme zato što osjećaju da nešto nije u redu sa načinom u kojem se kultura sjećanja tretira u društvu gdje se priča konstantno o nacionalizmu, jakoj mržnji drugih i drukčijih.

Nacionalizam je glavna tema kojom su okupirana ne samo javni mediji nego i cijela populacija u našoj zemlji, to potvrđuje činjenica da se veličaju ratni zločinci kojima je Međunarodni sud dodijelio presudu o počinjenim zločinima, fenomen je i isticanje zastava na balkonima svojih kuća ili prostora. Obzirom da sam djelatnik škole pa bih se nadovezao i u tom kontekstu na temu kako opstaje kultura sjećanja, na našu veliku žalost ona i ne postoji u pravom svom smislu.

Ukoliko tijekom osnovnog obrazovanja i vaspitanja jednom (ili nijednom) posjetite Kozaru ili bilo koji drugi spomenik ili muzej i to ne kao spomenik i mjesto stradanja nego kao turističko mjesto za šetnju onda se daje odgovor da u našem školstvu dakle uopće ne živi kultura sjećanja. Isti je slučaj sa književnoću , ukoliko se učenici prvi put tijekom svog osmogodišnjeg školovanja susretnu se sa poemom „Stojanka Majka Knežopoljka“ slavnog Skendera Kulenovića onda nam je jasno ne samo da ne mogu imati kulturu sjećanja nego ne mogu ni razvijati kritičko mišljenje.

Uopšte se ne posjećuju likovne kolonije koje govore o tematici stradanja i sjećanja, a bojim seukoliko neka viša tijela raspišu konkurs koji u prvi mah djeluje da za cilj ima dati učenicima

priliku da se upoznaju sa prošlošću ,da se često u zaleđini kriju nacionalističke ideje koje su mene već nekoliko puta dovele u veoma bolan i nezavidan položaj, zapitao bih se svaki put ponovno gdje mi to živimo, šta sa nama i dalje nije u redu?! Ni kroz priredbe niti na bilo koji drugi način školstvo ne zauzima bilo šta po pitanju ove suštinske važne tematike. Isti je slučaj i sa srednjoškolskim obrazovanjem, učenici koji već mogu da dublje razumiju da se upuštaju u komentiranja, debate, različita proučavanja, nemaju dodira uopšte sa ovom tematikom. Nije to slučaj na času jezika, isto je i na časovima historije gdje imamo šturo objašnjavanje i pisanje osnovnih informacija. Iskreno govoreći boli ovakva realnost ali svjesni smo da se guši svaka sloboda i da imamo jaku političku kontrolu sa svih strana.

Potpuno je jasno da je politika sjećanja jedna od glavnih prepreka tome da se uspostavi kultura sjećanja koja bi bila utemeljena na poštovanju ljudskog života na etici ljudskog dostojanstva te univerzalnoj etici ne onoj koja je uslovljenja time kojoj etničkoj kategoriji žrtve ili počinioci pripadaju. Danas imamo strategije poricanja a to je da se kaže da se to „nešto“ doista dogodilo. U ovome svome tekstu insistiram na važnosti suočavanja sa istinom o prošlosti ma kakva ona bila. Prosto se moraju razjasniti do kraja užasi prošlosti i zamoliti oprost od žrtava. Bez toga doista neće biti ni katarze, negdje u dubini svoje duše nosim pomisao da svaki čovjek to zna, da je toga svjestan. Izuzev toga smatram da je realna mogućnost da nam se ponovi isto ili slično.

Mediji su jako zakazali kada govorimo o kulturi sjećanja iako činilo se da su nezavisan faktor u cjelokupnoj priči, ispostavilo se da to nije tako. Kod nas odavno važi pravilo vidi kako „on“ tako ću i ja. Glavni naš stereotipi oni naši, vaši, moji, njihovi i tako dulje i dulje. Jedna od definitivno strašnijih momenata su neobilježena mjesta stradanja, u našoj zemlji nažalost imamo i takve primjere a koji direktno utiču na kulturu sjećanja. Nažalost sveprisutan je i proces brisanja sjećanja koji je krajnje destruktivan i ulijeva strah. Narativi kulture sjećanja kod nas podstiču na razdvajanje.

U našoj zemlji ne postoji zdrava kultura sjećanja toga smo svi svjedoci, moram to priznati s bolnom sviješću dok npr. širi region njemački školski sistem vodi učenike na mjesta stratišta Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Mi svjedočimo posjete spomenicima, muzejima, komemoracijama samo žrtvama svoga naroda ali potpuno pogrešno opet uz nacionalističku propagandu uz zastavu i politička djelovanja.

Ipak nije sve tako crno postoji pojedinci, zajednice i udruženja koja podstiču svijest o kulturi sjećanja. Postoje odlični centri za mlade sa ispravnim praksama kada je u pitanju kultura sjećanja. Kroz sveobuhvatni bogati program ukazuju na glavnu problematiku kulture sjećanja i kroz teoretski i praktični dio. Ovu svjetlu praksu treba da vode mnogi javni mediji, kuće, škole,organi i organizacije, predstavnici lokalnih i državnih vlasti i mnogi drugi. Naša država nema osjećaj ni za žrtve ni za memoralizaciju, to je užasavajuća istina. Uzmimo u obzir činjenicu da na rijetko kom od logora, osim što nema memorijalmne table ne postoji ni spomen ploča.

 

Izvor: https://centarzamladekvartprijedor.blogspot.com/2022/07/kako-opstaje-kultura-sjecanja-u-bosni-i.html

Komentari