Žensko tijelo u javnoj sferi

|

Blog | Nekategorisano

Bila je ta vesela reklama za čajnu kobasicu. Srećna obitelj otvara frižider i svatko uzima po svojoj ulozi: otac najveći komad, dijete malo manji, a žena najmanji okrajak. No ima razloga za to, objašnjava nam razigrani nevini dječiji glasić, mama je uvijek na dijeti.

Naomi Woolf je u svom kapitalnom djelu „Mit o ljepoti“ govorila o epidemiji poremećaja ishrane, istaknuvši dvije važne obzervacije: dok žena broji kalorije, muškarci broje pare, a da je riječ o takvoj epidemiji među muškarcima, država bi davno svirala uzbunu. No imperativ tankog tijela ne može po svom izvoru biti upućen muškarcima, on se upućuje ženama kako bi se držale u stanju stalne zabrinutosti unosa namirnica u svoje tijelo, slike koju njezino tijelo šalje društvu, pa i vrijednovanje same sebe po broju kilograma koju vaga pokazuje. Da je estetika uvijek bila politička, nije ništa novo, modni brandovi su dizajnirali uniforme u Drugom svjetskom ratu da bi poslije dizajnirali haljine za žene domaćice (koje su gurnute u privatnu sferu nakon što su se muškarci vratili sa ratišta), a za muškarce muževne parfeme (koji svi mirišu na bor ), no insistiranje na ženskoj anoreksiji je kulturološki se poklapa sa današnjim svijetom, svijetom koji je polučio prve rezultate trećeg vala feminizma. Žene koje su prodrle u javnu sferu sada su tržišne konkurentice muškarcima, bez obzira što obavljaju još tri neplaćena posla – kućni rad, emotivni rad i odgoj djece. Kako ne bi napredovale do pozicija moći i rukovodstva, pored svog tog neplaćenog rada, stalna dijeta dobro dođe kao distrakcija.

Žena koja uživa, i to zarad sebe i svog užitka, vazda je cenzurirana slika u patrijarhalnom kontekstu. Slika žene koja uživa u hrani u nekim kulturama je toliko obscena da recimo žena ne može da jede u prisustvu drugih ukućana. I  na našem podnevlju često je običaj da žena posluži goste, a onda sama jede u kuhinji jer ju je „stid“ da jede pred drugima. Ali zbog naslijeđa socijalizma bivše Jugoslavije, mnoge žene su sasvim solidno jele u kuhinji. Slika žene koja se nametala u kontekstu socijalističke revolucije nije bila mršava, blijeda i slaba žena, jer je bilo mnogo posla da se uradi na svim frontovima kako bi se izgradila zemlja i žene su trebale na svakom od tih frontova da daju maksimum od sebe. Bilo da je to izgradnja pruge, nošenje vode sa bunara, odgajanje djece, kućni rad, stočastvo, poljoprivreda, žena je bila sposobna i jaka radnica koja ne pita za odmor ili za plaću. Za mnoge žene koje žive na selu, ovaj princip se nije promijenio – kako bi izdržale sav taj napor, a i usljed siromaštva, one i dalje peku krompir, pite i grah, i dozvoljavaju svom tijelu kilažu koju medijska slika današnjeg društva neprestano odašilje – reklama, serijama, filmovima, reality programima i dr.

Međutim, pošto naši gradovi nikada nisu sadržavali istinsku transparentnost i fluidnost nasuprot sveobuhvatnom građanskom rasizmu „pravih građana“ protiv seljaka/njki koji/e su niža bića i dolaze da im ruše kulturne vrijednosti, tako se odnos prema poželjnom ženskom tijelu u gradovima promijenio.  Žensko tijelo „sa oblinama“ poistovjećuje se sa vulgarnim ženskim tijelom seoske žene koje je namijenjeno prvenstveno za „oplodnju“.  Žene u gradovima su pobjegle takvoj identifikaciji, one broje zalogaje, idu u teretanu, stalno u strahu da se njezini bokovi neće povećati. Poželjno tanko tijelo je zamijenilo radničko tijelo i nameće se djevojčicama još od najranije dobi. Tako da se može čuti kako majka sa pohvalom govori kako njezina kćerka pazi šta jede jer se „zacurila“, iako ta njezina kćerka ima tek 11 godina i još je u aktivnom razvoju.

Mršava sedamnaestogodišnjakinja koja ima ravan stomak skuplja kožu u šaku i kaže da mora smršaviti. Mnoge žene nove generacija se ne osjećaju ugodno u ženskom tijelu, a da to nema nikakve veze sa transrodnošću nego sa mizoginijom koja žensko tijelo označava kao defektno, a priori kao plodno, majčinsko, vezano za zemlju i krv. Muško tijelo u patrijarhatu se pak potpuno transcedentira, tako da žena koja želi uspjeti u muškom filozofskom ili kulturnom svijetu, nastoji održati tijelo upravo više slično muškom (a da to nema nikakve veze sa transrodnošću) ili barem da zaustavi taj proces sazrijevanja u ženu, smatrajući da njezin glas tako više vrijedi.

Postoji određeni trend da se ta slika tijela polako mijenja kroz pozitivan feministički utjecaj u medijima. Dove brend je recimo imao kampanju pozitivne slike ženskog tijela koji je koristio nemršave modele. Komičarka Amy Schumer ne propušta priliku da govori o zlostavljačkom djelovanju medija protiv njezine nemršavosti. Često gledamo pozitivne priče nemršavih djevojaka putem socijalnih mreža. Čak i na muzičkoj sceni izlaze izvođačice „sa oblinama“  i stječe dojam da je sada poželjno imati veliku guzu poput Nicki Minaj ili Jennifer Lopez. Još malo, pa će mršave djevojke biti na meti kritike (kao da je tu ikada bilo riječ o nekoj internoj borbi mršavih i nemršavih žena).

No ništa od toga ne prolazi test stvarnosti. Kao prvo, žene „sa oblinama“ uvijek su ulazile u zapadnjačko-bjelački prostor kao Druge – nebijele žene čije su „obline“ dio njihove kulture. Za rasiste/inje je to bio samo ljepši način da kažu kako su one zapravo niža bića, manje inteligentna, vulgarnog izgleda, tijela stvorenog za reprodukciju i težak rad itd.  To su u prvom redu crne hip-hop umjetnice (Nicki Minaj), latino zavodnice (Jennifer Lopez) ili bellydance plesačice iz orijentalnog svijeta (Shakira, koja je ipak kasnije smršavila kako bi se održala na sceni).  Zahvaljujući upravo Nicki Minaj, djevojčice su dobile novi kalup poželjnog ženskog tijela koji je ovaj put, nemoguće dobiti bez plastične kirurgije. Ono podrazumijeva veliku stražnjicu i velike grudi, ali ostali dijelovi tijela neproporcijalno ostaju mršavi.

A možda najrealniji pokazatelj je razlika u veličinama odjeće. Ako uporedimo veličine odjeće od prije 20 godina i sada, primijetit ćemo da je nekadašnji medium današnji large. Large je danas žena koja ima 55-60 kilograma što je jedna sasvim normalna kilaža za odraslu ženu.  Sama industrija odjeće se sama brine da se žena ne može opustiti i dobiti koju kilu više od one koju joj priopisuje.

Spomenuta Dove reklama je naišla na odobravanje određenoj broj ljudi, ali većina ih je bila gotovo uvrijeđena što mora gledati te „debele“ žene i to je razlog zašto nije postala trend među drugim brendovima. Za svaki feministički članak o pozitivnoj slici ženskog tijela izlaze hiljade komentara, masa slika i članaka patrijarhalnih muškaraca o tome kako je to samo još jedan trik kojim feministice hoće da isperu mozgove „normalnim“ ljudima.

Kao da smo od jedne laste vidjeli/e proljeće, a čak nismo sigurni/e ni da je ta jedna lasta. Pozitivna slika ženskog tijela urušila bi veliku industriju profita koja najprije nameće ženama sliku poželjnog tankog tijela, a onda im uzima teško stečeni novac za kreme, gelove, tablete, low-fat hranu itd., ali i donijela veću moć žena u poslovnom svijetu, jer žena koja nije stalno usmjerena na brojanje kalorija, lakše bi bila usmjerena na razbijanje staklenog stropa. Kao što je Naomi Wolf rekla, žena u patrijarhalnom društvu je gladna – gladna je hrane, pažnje, ljubavi, seksa, razumijevanja, nježnosti, svega onoga što ona svakodnevno daje muškarcima, a sama ne dobiva. A ipak, tako izgladnjela, ona i dalje obavlja četiri posla od kojih je samo jedan plaćen – a i to manje nego muškarac koji obavlja isti posao.

Komentari