Prvi Blasfem – festival ženske solidarnosti i antifašističkog djelovanja

|

Blog | Dešavanja | Kultura | Kultura sjećanja

Patrijarhat žilavi na svojoj najmonstruoznijoj i najvažnijoj konstrukciji za njegovo postojanje: drži žene odvojeno jedne od drugih, potiče rivalstvo, nepovjerenje, neprijateljstvo i temeljnu nesolidarnost. Čak i feministice se često nađu u toj zamci. Jer, naposljetku, patrijarhat je jedini sustav koji poznajemo i stvaranje alternative je vrlo intenzivan, svakodnevni posao pun izazova i samorespektive.

Stoga, kada uđemo u prostor gdje je konekcija moguća, gdje se slušamo, slavimo i učimo jedna od druge, svaka od nas izlazi sa novim oruđem, inspiracijom i usuđujem se reći – radošću. A upravo tako smo se osjećale u bašti BASOC-a ta dva divna dana (2. i 3. Juna) tokom prvog banjalučkog feminističkog festivala „Blasfem“.

Bilo mi je divno druženje sa fenomenalnim ženama koje sam upoznala taj dan i otkriće i da možemo pričati o svemu duboko, iskreno i otvoreno, iako se poznajemo tek nekoliko sati. I ne samo pričati, nego se i čuti, i razumjeti, i osjetiti. Prvi put sam performirala u Bosni i to mi je također bilo jako iskustvo koje bih sa veseljem ponovila“, rekla nam je Lana Zdravković iz Ljubljanje.

Jedan od panela bio je posvečen majčinstvu u današnjem dobu, te se iz različitih pozicija govorilo o teškoći rađanja, zlostavljanja u porođajnim salama, pravu na život bez djece i autonomiji koja nam svakim danoms ve više izmiče, a da to i ne primjećujemo dok ne bude kasno. Među učesnicama su bile Biljana Kosmogina i Kia iz Srbije, dajući svoj svježi pečat performansima. Kia je govorila o personalnom iskustvu bivanja majkom, te kako je majčin domet aktivističkog djelovanja u odnosu na njezine sinove mali ukoliko društvo ne promijeni mehanizam muških privilegija i reprodukcije ženskog izrabljivanja.

O pravima radnica se diskutiralo na zasebnom panelu na kojem se mogla osjetiti frustracija koja raste između uništenih fabrika sa jedne strane i ogromnog besplatnog ženskog rada sa druge. Emina Busuladžić, koja je vodila hrabru borbu za prava radnika/ica Dita Tuzle, istakla je da su žene te koje prve kreću protiv ugnjetavača, dodajući da stanje koje živimo u BiH danas “nije vidjelo kapitalizam, nego je to robovlasništvo i otimačina”.

Kraj festivala su prigodno obilježila dva benda „Mama mora da se sluša“ iz Srbije i „Srbi“ iz Hrvatske.

Ovo je prvi festival koji je organizovao BASOC, grupa čije je djelovanje prepoznatljivo po antifašističkom opiranju vladajućim nacionalističkim ideologijama. U tom prvacu je pravljen i ovaj festival koji je nosio snažan antifašistički pečat i nadu u drugačije društveno ustrojstvo.

Bez stvaranja jakih regionalnih spona, ni feminističke, ni lijeve borbe ne mogu se nositi sa pritiscima koje stvaraju vlasti u svim zemljama bivše Jugoslavije, uništavajući solidarnost, radna mjesta i nadu, razarajući društveno tkivo, a time i budućnost za većinu stanovnika”, rekla je Tanja Marković iz Saveza antifašista Srbije. “Festival je za mene bilo osnaživanje, stvaranje oaze u kojoj je moguće barem privremeno uspostaviti drugačije odnose u poređenju sa onima koje smo primorane da živimo razmrvljene i izolovane svakodnevnom borbom za egzistenciju, u neprestanim otporima strukturnom nasilju koje proizvodi patrijarhat, bez organizovane političke istance koja bi predstavljala naš glas.

Žensku solidarnost koja se dala osjetiti na festivalu Jasmina Husanović, filozofkinja i aktivistica, izrazila je pjesmom Arielle Greenberg (poezija je također obilježila festival zahvaljujući pjesničkoj veličini Tanji Stupar Trifunović i mladoj Dijali Hasanbegović koja je apsolutno osvojila publiku):

Pastoral: Commons

I have always loved a village green, a commons.
I do not love a commodity,
until I’ve owned the shit out of it,
and we are twin depleted.

If learning is changing—
if ecology is adaptive and it’s we who are stuck in our think-holes—
then fuck me so hard I spot pale pink blood.
Alter me a little.

My body is a commons.
You can pleasure yourself through me
like a haunted house at a theme park.
On the other end, it’ll be you all shaky.

I’m not animatronic, a barely clicking swamp.
I’m mowed but still lush, a thoroughfare for glad tidings.

What I am really after is connection. “

Komentari