Na 11. spratu zgrade Vlade Republike Srpske postoji mjesto koje nije pokriveno bezbjednosnim kamerama. Tu se nalazi sanduče za prijavljivanje korupcije. Na tom spratu je Ministarstvo pravde Republike Srpske nadležno za antikoruptivne zakone. Jednome je tako osvanulo nešto u bašti, neka žica, antena, šta li. Prijavio je, kao korupciju, da mu je to komšija ugradio HAARP.
Javno predstavljanje Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju, koji je na snazi od jula ove godine, u Prijedoru su ove sedmice organizovali OEBS, Ministarstvo pravde i grad Prijedor. Pozvani su bili predstavnici javnog i privatnog sektora, organizacije civilnog društva, građani i mediji, a prisustvovali su samo zaposleni u gradskoj upravi i matičnoj biblioteci.
Složili su se da su doktori, inspektori, policajci i profesori najpodložniji korupciji. Složili su se i da će malo ko usuditi se da prijavi korupciju kada je o ovim profesijama riječ, jer “ne valja zamjerati im se” zato što jedni će ti “trebati ponovo”, a drugi ti se mogu “navaliti za vrat”. A u zaštitu ličnih podataka odnosno u garantovanu anonimnost uzbunjivača ne vjeruju. I, kažu, da kad jednom dospiješ na “crnu listu” gotov si za čitav život, džaba ti onda i zakoni i zaštita.
Nezaobilazna priča kad su u pitanju Prijedor, zdravstvo i korupcija, slučaj hirurga ovdašnje bolnice više puta prijavljivanog policiji zbog uzimanja mita, koji je nastavio raditi paralelno sa sudskim procesima protiv njega, zahvaljujući načelu pretpostavke nevinosti. Ali je nastavio i uzimati mito odnosno iznuđivati novac od svojih pacijenata. Znam i po nedavnom slučaju u mojoj porodici.
Treba jasno razgraničiti (dobrovoljno) čašćenje ljekara od iznude i od uzimanja i davanja mita (gdje je i davanje krivično djelo kao i uzimanje). Ja sam, na primjer, uvijek častila ginekologe koji su me porađali. Suprug je ove godine imao operaciju žuči i počastio je hirurga, ali je prije toga uredno primljen i raspoređen, bez imalo praznog hoda. Pacijent drugog hirurga koji je s njim ležao u sobi bio je sa sela. Bliži se proljeće, predsjetveni radovi u toku, on danima leži i čeka operaciju, ali nikako. Dnevno po jedna pretraga ili nalaz i opet čekaj, a ne znaš šta čekaš. Nervozan, gubi dane, oranice zovu. Dođe njegova žena, donese njegovom hirurgu novac, isti tren hirurg dolazi u sobu, otpušta pacijenta, da bar, kaže, vikend provede kod kuće (iznenada ima razumijevanja za poljoprivredne radove), zakazuje mu operaciju odmah za ponedjeljak. Evo, ako već pacijenti ne prijavljuju ovakve slučajeve, ima li uprave bolnice da kod svakog pojedinačnog ljekara provjeri broj bolničkih dana po pacijentu, što je jedan od najvažnijih pokazatelja kvaliteta zdravstvene ustanove. Ako nema, onda je i uprava jednako odgovorna kao i ovaj ljekar koji odugovlači sa operacijom dok ne dobije novac.
Ovakva vrsta iznuda nije toliko dramatična kad je u pitanju takozvani hladni program (zahvati koji mogu čekati za razliku od hitnih slučajeva). Dolazimo do nedavnog porodičnog iskustva sa inkriminisanim hirurgom. Člana moje šire porodice hitna pomoć dovozi u bolnicu, nakon neuspjelih pokušaja da mu oni pomognu. Prima ga ovaj hirurg i drži ga do kraja dana bez ikakvih informacija porodici, ali i bez izgleda da pacijentu bude bolje, a u strašnim je mukama i bolovima u vezi sa prostatom. Sin pacijenta dolazi do hirurga, ovaj mu govori kako mora raditi operaciju, ali ne može sam, mora zvati kolege… Tako valjda diže cijenu. Uzima ponuđenih 500 KM i odlazi. Sin pacijenta ujutro ga traži, ali on više nije u Prijedoru, a pacijent nije operisan i puštaju ga kući. Poslije nekog vremena drugi hirurg prima pacijenta i operiše ga. Onog prvog više nisu ni vidjeli. Čitam sad vijesti s kraja maja ove godine kada je, nakon priznanja krivice i sporazuma s tužilaštvom, osuđen na novčanu kaznu od 20.000 KM i nailazim na rečenicu: “Osuđeni … je rekao da više sigurno neće činiti ovakva, niti druga krivična djela.” Ahahahahahaaa, šou!
Načini za iznudu novca od pacijenata su manje ili više suptilni i diskretni. Evo, na primjer, opet iz moje porodice slučaj. Nakon porođaja carskim rezom otac bebe časti ljekara (ima tome skoro 15 godina, a tadašnjih 200 KM nije isto kao današnjih), a ginekolog uzima novac i kaže: “Ali bio je sa mnom i anesteziolog”. “Pa, podijelite”, kaže otac bebe.
Vratimo se skupu. Sudeći prema onome kako je predstavljen u Prijedoru, zakon je, čini se, dobro napisan: garantuje anonimnost zviždačima, obezbjeđuje im besplatnu pravnu pomoć, teret dokazivanja stavlja na stranu tuženog, propisuje visoke novčane kazne za prekršioce zakona (od pet do petnaest hiljada maraka), omogućava i sudsku i zaštitu i unutar ustanove u kojoj je počinjena korupcija, nabraja redom sve oblike mogućih štetnih posljedica po uzbunjivače (od upisa u vrtić do otkaza na poslu).
Donosioci zakona razmatrali su i italijanski model po kojem pet odsto od iznosa štete koja je spriječena prijavljivanjem koruptivnog djela ide zviždaču, ali, kažu, nije se moglo. Konzumenti zakona primjedbovali su velike obaveze uzbunjivača.”Da ne bude kao i sa policijom. Prijaviš dvojicu koji su se potukli i onda više imaš ti obaveza prema policiji nego njih dvojica koji su se tukli”, reče jedan od zaposlenika Skupštine grada Prijedora.
Od šest-sedam prijava koje je Ministarstvo pravde zaprimilo od početka primjene novog zakona, nijedna nije ubačena u ono sanduče na 11. spratu. Najpogodniji način za one koji žele ostati anonimni jeste slanje poštom, iako je obaveza svih subjekata da obezbijede po sanduče. Gradu Prijedoru preporuka je da to sanduče bude negdje u blizini info pulta u prizemlju zgrade gradske uprave. Tamo je, rekoše, postojala i knjiga utisaka, ali je ukradena. Bila je fiksirana za postolje, a neko ju je odlijepio, iščupao, odnio. Pa, eto, kažu, strahuju da se isto ne desi i sa sandučetom. Strahuju ili se nadaju?
(9. decembar, Međunarodni dan borbe protiv korupcije, obilježava se od 2003. godine kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija posebnom rezolucijom ukazala na problem korupcije i potrebu svakodnevne borbe protiv nje.)
