Dan uoči izricanja presude Mladiću, neradni dan. Popodnevna šetnja, pustoš k'o da je nedjelja. Iza onog prolaza kod kina nekoliko policajaca, s grupom ljudi, pored otvorenog vozila. Svaki put kad prođemo, tu su i dalje. I ne razilaze se. ‘Aj’ ako je šta krupno, saznaće se ujutro, il’ iz saopštenja za javnost il’ iz servisnih informacija. Kad ono policija čuva TV ekipe iz Sarajeva.
Isto je, kažu, bilo i lani kad je izricana presuda Karadžiću. Kolega s kojim sam tada bila u Hagu prije sedam dana javlja da ide raditi i Mladića, ali imaće jedan dan više u Hagu plus dva dana više u Amsterdamu. Mrzim te. I još bio rezervisao hotel preko puta zgrade tribunala kao lani, a onda otkazao jer mu se išlo u Marriott. Samo bahato.
Dan presude Mladiću jedan sasvim običan dan u Prijedoru. Počinje hapšenjem dvojice za ratne zločine u Čarakovu. Do večeri čuću teoriju zavjere kako, prvo, to je pokušaj kompenzovanja oslobađajuće stavke za genocid u Prijedoru. Nije vas Mladić klao i zato je oslobođen, klali su vas ovi, evo uhapsili smo ih. I drugo, nije odjeknula ta vijest o hapšenju kako bi inače, budući da su vijesti dana ipak iz Haga. Što ih niste hapsili ponedjeljkom ujutro, kao obično. Pa, bila slava.
Sjednica Skupštine grada počinje u 10h. Skupštinska većina traži da se ne održi aktuelni čas kako bi se moglo stići u 13h na neku sahranu. Umjesto toga da odbornici dostave svoja pitanja i dobiju odgovore u pisanoj formi. Opozcija kaže idu i oni na tu sahranu, ali to nije razlog da nemamo aktuelni čas. Ako se svede na dopisivanje ljudi koji nas sad slušaju ne mogu čuti i pitanja i odgovore. Ali opozicija nema dovoljno ruku. Sahrana vs. aktuelni čas 1:0.
U klupama za goste predstavnici OEBS-a i nevladinih organizacija. Nešto veća gužva, ali uobičajeno za sjednice na kojima se razmatra budžet. Načelnik Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu, po običaju, čita novine. Predsjednik Skupštine u jednom momentu, dajući riječ potpredsjedniku, kaže malo sam… zbog današnjeg dana… I to ostade jedina, doduše indirektna, veza sa onim što se u to vrijeme dešava u Hagu. Čak ni oko podneva, kad je kazna izrečena, nema došaptavanja, nema komentara, nema da pokazuju jedni drugima telefone sa vijestima iz Haga, ništa.
Načelnica za finansije i gradonačelnik izlaze da daju izjave novinarima o tek usvojenim budžetima. Kolega poslije pita gradonačelnika da prokomentariše i presudu. “Drago mi je da bar taj dio /genocid u Prijedoru/ zvanično je ukinut jer zaista opšte mišljenje javnog mnjenja u srpskom narodu je da gospodin Mladić nije počinio takve zločine u ovom ratu”. /…/ “I mi znamo da to nije i zato i podržavamo to da se ne mijenjaju prethodno donesene odluke Skupštine grada jer su se danas tražile da se ukinu takve odluke vezano za takve manifestacije i finansiranje tih nevladinih organizacija koje potenciraju te događaje”.
I na ovom zasjedanju jedan isti odbornik već četvrti put traži da se u dnevni red uvrsti prijedlog za ukidanje odluke lokalnog parlamenta iz juna 2012. godine kojom je za osam nevladinih organizacija zabranjeno finansiranje iz gradskog budžeta jer su za obilježavanje 20 godina od izbijanja rata u Prijedoru koristile riječ genocid. Kao što traži i odgovor na pitanje kako to da Skupština, selektivno, krši vlastite odluke, jer su ipak neke od tih organizacija u međuvremenu dobijale novac iz gradskog budžeta.
Popodne, Koalicija za slobodne i poštene izbore “Pod lupom” organizuje javnu tribinu o izbornim zakonima. Jedan kaže prošao je sve uloge u biračkim odborima i svega se nagledao. Ne kaže je li gdje prijavio to čega se nagledao.
Srednju kćerku vodim na hor, najstariju na njemački. Grafita koji veliča Mladića na kući kod autobuskog stajališta kod Patrije više nema. Umjesto toga, znak navijačke grupe Alcohol Boys na fasadi farbanoj više puta zbog sve novih i novih grafita posvećenih Mladiću. U pozorištu prva repriza Sterijine Laže i paralaže.
Na porodiljskom sam odsustvu, pa ne moram gledati dnevnike ni čitati novine. Ništa, nada, nula bodova. Godina i po luksuza. Prelistavam Twitter i Facebook dok dojim bebu. Ali selekcije i filtera nikad dosta. Što zakuca Ridjobrki: “Izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje i netrpeljivosti da se izbriše iz krivičnog zakona. Ustvari, neka ga zbog crnaca i kineza.”
Cijeli dan kamere i TV ekipe su ispred kina. Nasuprot njih dva policajca. Dodatno, kolege im patroliraju šetalištem. Malo pred 19h jedan radio vezom zove pojačanje. Jer bliže se centralni dnevnici, vrijeme javljanja uživo, i sa gostima. Pitam ih je li bilo kakvih problema. Pitaju kako se živi ovdje. I je li izgled glavne ulice novijeg datuma. Konobarica pita ko su ovi, šta snimaju. Joooj… cijeli dan su mi u kafani… a ja iz Marićke…
“Jutros, dan nakon presude, ovjeravam zdravstvene knjižice. Iza šaltera tri službenika, svako u svoj računar. Komentarišu presudu. Ne valja ovo. Ne valja za djecu. Što ne odoh dalje, što ostadoh ovdje, u većem prknu nego što sam bio. Kad sam već morao izaći, što ne odoh u Bijeljinu, dosad bi u Srbiji bio. Pa Sanski Most bio je više srpski nego Prijedor, ja vam kažem.”
