Odbrambeno-otadžbinski udžbenici i domoljubne interpretacije rata

|

Blog | Dešavanja | Kultura sjećanja | Ljudska prava

Prošlo je već dvadeset i dvije godine od rata, i sad bi trebalo saznanja i informacije o ratu staviti i u udžbenik.

Mora se reći ko je, kako, zbog čega, s kojim ciljem i zašto započeo rat. Ugrubo, treba djeci objasniti zbog čega je čovjek pucao na čovjeka, i zbog čega su stradala djeca, po svemu nalik njima.

Vrhunsko pitanje politike je kako to objasniti. Ipak, obrazovanje ima potpuno drugačiju ulogu. Ono mora učiniti sve da ne da legitimitet ratu. Onima koje obrazuje mora dati tu dubinu promisli da nijedan mit ili narativ ne može da opravda ubijanja, zatvaranja, zatočavanja, mučenja, maltretiranja, uništavanja života i svega što život čini životom. To se ne može desiti ukoliko se istina bude prikrivala ili prećutkivala, kao što to pokušavaju vlasti RS zabranom lekcija o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici.

Prikrivajući istinu od javnosti i građana, političke elite u cijeloj BiH sebi su obezbijedile vrlo dobre pozicije. U borbi za vlast, a potom i u borbi za verziju udžbenika, oni istinu mogu tumačiti kao ekstremno neugodnu, prilično gadnu i nepotrebnu stvar. Naravno, u zavisnosti od toga šta kome, kada i zbog čega istina (ne) odgovara. Pogotovo u društvu kome je smislenost iz nacionalnog ugla bitnija od istinitosti.

Smisao obrazovanja u bosanskohercegovačkim etnovjerskim enklavama ionako je na ivici opstanka. Doveden je u pitanje onda kad je zavladala pomisao da svako u svojoj prćiji može dorađivati i mijenjati obrazovnu paradigmu kako mu se ćefne.

Seciranje istine i dogmatsko postavljanje priče o ratu omogućeno je svakom poglavici, samo da nekako iz opštinske anonimnosti dospije u kantonalno ili entitetsko središte. Zbog toga obrazovanje u Bosni i Hercegovini, ta masovna segregacija istine i činjenica od učenika, i jednih učenika od drugih njima sličnih po svemu osim po nacionalnosti i izgleda poput regrutacije novih Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Stoga je sasvim logično da u udžbeniku predmeta „Demokratija“ u RS piše da je Ustav BiH oktroisan i nametnut. Zbog toga profesori banjalučkih gimnazija i zahtjevaju da se radovi pišu ćirilicom, pa im smetaju kroatizmi. Zbog toga i jest legitimno pitanje „Ko je počeo rat protiv srpskog naroda 1992 – 1995“. U konačnici, zbog toga i ministrica obrazovanja Katica Čerkez može reći da su učenici koji se bore protiv „dvije škole pod jednim krovom“ instrumenti međunarodne zajednice.

Šta god da u tim udžbenicima piše, i šta god ubuduće bude pisalo, obilježiće spoznaje generacija. Nije to literatura koja će se samo pročitati i ostaviti. Za što bolju ocjenu, rečenice iz tih udžbenika će se dovršavati i dopisivati na pismenim testovima, a poglavlja će se prepričavaće u usmenim odgovorima.

Nakon toliko čitanja, memoriranja i ponavljanja lekcija o ratu za ocjenu, ono što bude pisalo naprosto će se smatrati kao potpuna istina i datost. Toga su svjesni svi kojima je stalo da njihova verzija udžbenika dospije u ruke njihove djece. Da im oni lično u knjigu zapišu komad njihove nacionalne mitomanije o smislu i karakteru rata. Zbog toga je i propao dogovor o embargu na učenje o ratu iz 2002. godine, koji su napravili ministri obrazovanja uz pomoć Misije OSCE-a.

S druge strane, rat je neiscrpna tema bosanskohercegovačkih nacionalnih politika, i dugoročnih i dnevnih, sjajan motiv za političke bravure. Ne može se o njemu negovoriti, ali ne može se o njemu ni reći istina. Dvije stvari ne smiju biti napisane u tim udžbenicima: da je riječ o velikoj oružanoj pljački, i zašto se rat uopšte vodio.

Nacionalne politike koje su rat izazvale i koje trenutno vladaju me mogu opustiti da se u pitanje dovede opravdanost i smisao rata. Najviše zbog toga što smisao i opravdanje rata čuči jedino u njihovim politikama.

Ipak, niko u svojoj priči nije dostigao razinu autentičnosti vrijednu vjerovanja. Svi su se branili, a svi su napadali. Svi su počeli s predumišljajem: bolje mi njih, nego oni nas. Sad sve to nekako treba rasplesti, razotkriti i predočiti tako da rat u očima čitateljke i učenika bude potpuno opravdan, čak i logičan.

Prvo se mora odrediti službeni naziv rata, odnosno utvrditi je li bio odbrambeno-otadžbinski, domovinski ili rat za nezavisnost. Ova prva dva polja pokrivena su mnogim mitovima i pričama, uhu blaženog neznanja ta su objašnjenja čak i slušljiva. Tu postoji komparativna prednost, jer niko ne ide u školu da utvrdi šta sve zna, nego da nauči i čuje.

Kako objasniti taj rat za nezavisnost? Ko je to u BiH nakon rata dobio nezavisnost i od koga? Jesu li Srbi htjeli Jugoslaviju ili Republiku Srpsku, i kako su pristali na 49% teritorije kad se zna „da je sedamdeset odsto Bosne bilo srpsko“? Na koncu, kako objasniti zbog koliko očajno male teritorije se tako opasno i predugo ratovalo?

Sve i da ta priča prođe, kako objasniti šta je ko dobio i postigao nakon rata? Odgovor na to pitanje mogao bi biti možda i najveći problem budućnosti BiH.

Foto: Milica Pralica

Niko nikad u ratu ne ostvaruje svoj cilj u potpunosti, i mora se priznati da je to odličan materijal za povećavanje mobilnosti ili opravdanje nekog narednog sukoba.

Nepropustiva je to šansa za nekog dovoljno svjesnog da na toj politici nastavi svoje karijerno usavršavanje u poglavicu etnoreligijske enklave. Dvadeset i pet godina takvog obrazovanja i političkog života i više je nego dovoljno da jedan mit ili narativ postane tradicija, a tradicija se u BiH marljivo čuva. Barem jednako marljivo kao što se bh. srednjoškolce čuva od istine, činjenica, referenci i dobre literature.

Svakome ko zna da obrazovanje počinje onog časa kad se vrata učionice zatvore s unutrašnje strane, jasno je da će najveću moć imati nastavnici i profesori. Oni će direktno birati između toga hoće li svoje đake školovati ili indoktrinirati. U ovom slučaju to neće biti pitanje stila, nego suštine, ako za nju u domaćim istorijama još uvijek ima mjesta.

Komentari