Teško je započeti priču o stripu na našim prostorima ignorisanjem prve asocijacije na junake s kojima smo odrastali. Zagor, Tex, Dylan Dog, Marti Misterija, ekipa iz Alana Forda samo su neki od stripovskih likova s kojima su stasavale generacije rođene u nekadašnjoj Jugoslaviji. Za mnoge, strip počinje i završava s navedenom ekipom, većinom porijeklom iz italijanskog Bonellija, kojeg se za male pare kupovalo na trafikama i onda većinom, barem nas tako sjećanje služi, čitalo na jednoj od jadranskih plaža.
Strip se, međutim, kod nas pojavio mnogo prije nostalgično-sjetnih vremena hula-hopa, Cockte, Pipija, Novih fosila i ostalih relikvija tog davnog doba, zaključno sa lambadom. Naša regija zaista jeste imala razvijeno tržište, ali su istorijat – i umjetnost – stripa daleko kompleksnije teme, i teško ih je svesti na jedan relativno kratak članak, te je možda važnije bar pokušati navesti najvažnije primjere stripa koji su do ove 2016. godine pali u zaborav.
Mika Miš je kriv za sve
Takav članak se, pored istorijske reference na prvi štampani strip u novosadskom ilustrovanom listu Komarac iz 1861., mora početi s prvim stripom koji se kod nas masovno čitao. Mika Miš (Mickey Mouse) pojavio se još davne 1936. godine, i izlazio je jednom, a zatim i dvaput nedjeljno. Prvi broj nije bio prevod američkog originala, već poprilično loša imitacija, te se u njemu našla i jedna adaptacija basne Dositeja Obradovića Lav, vuk i lisica. Na Disneyev original se čekalo do sedmog broja. U naredne tri godine, Mika Miš će se profilirati u najpopularniji list u zemlji, i neće imati nikakvu ozbiljniju konkurenciju. Omjer domaćih autora u odnosu na strane do te se godine već uravnotežava, i sadržajno nije ograničen samo na Mickeya, već i na autorske stripove poput Grofice Margo, Buffalo Billa i sličnih naslova, ali i prve printove Princa Valianta i Tarzana. Tek će rat i bombardovanje Beograda zaključiti tada slavnu, a sada već zaboravljenu istoriju Mike Miša; 504. broj izaći će četvrtog aprila 1941. i otići u legendu.
U tridesetim, u Hrvatskoj se pojavljuje jedno ime itekako vrijedno pomena: Andrija Maurović. Maurović se s razlogom smatra doajenom balkanskog stripa. Izdajući svoje stripove većinom putem zagrebačkog lista Oko, Maurović još 1935. i 1936. postavlja zlatne standarde vizuelnog, ako ne baš uvijek i scenarističkog pristupa stripu na ovim podnebljima, te praktično ne postoji enciklopedija stripa u svijetu u kojoj nije uvršten kao bitno ime od svjetskog značaja.
Maurović će te 1941., dok Beograd gori, pristupiti partizanima, neke njegove kolege otvoreno će raditi za fašističke okupatore (poput iznimno talentovane zvijezde Mike Miša, Konstantina Kuznjecova), a i tokom samog rata pojavit će se antifašistički stripovi, od kojih je najvažnije spomenuti prvi, u junu 1942. u listu Pioniri, čije će scenarije, između ostalih, pisati niko drugi nego – Branko Ćopić.
Strip scena se razvija i nakon Drugog svjetskog rata, u raznolikim i više-manje uspješnim publikacijama poput legendarnog Plavog vjesnika, ali će sada pored dotadašnje tematike istorijskih stripova, stranih uvoznih radova i adaptacija književnih djela, solidan dio tržišta biti posvećen partizanskim epovima. Interesantno je primijetiti da je distanciranje od zapadnih stripova, a potom i vraćanje istim, bilo itekako ideološka odluka: primjera radi, sam Disney je bio antikomunistički autor, koji se tokom rata pokazao kao idealan kanal za širenje američke propagande, dok je poslije rata otvoreno podržavao Komitet za neameričke djelatnosti (HUAC), koji se bavio progonom (nerijetko navodnih) američkih komunista. Disneya i njegovih Mikija i Paje Patka tako nije bilo u našim listovima od kraja rata pa do 1951., što blisko prati politička previranja na relaciji Amerika – Sovjetski Savez – Jugoslavija.
Partizanski strip
No, vratimo se nama interesantnijim partizanskim stripovima: nezaobilazno štivo u ovom žanru svakako je Kapetan Leši Julesa (Julio Radilović) i Nenada Brixyja, i to po istoimenom filmu Žike Mitrovića. Priča o kapetanu Lešiju, zgodnom, domišljatom i sposobnom partizanu koji se uz svog sidekicka Šoka vješto obračunava sa bandama balista na Kosovu u Drugom svjetskom ratu, najbliža je varijanta Kapetanu Americi, naravno, bez ikakvih supermoći. Popularnost Julesa, skupa sa Maurovićem i još jednim majstorom devete umjetnosti, Žarkom Bekerom, šezdesetih i sedamdesetih će se moći mjeriti sa zvijezdama ostalih osam, ali i sporta. Jules će za strano tržište kasnije uraditi i strip po imenu Partizani, a i dan-danas je, u 88. godini, itekako aktivan autor. U kategoriji partizanskih stripova po filmskim adaptacijama definitivno treba spomenuti i bosanski Valter brani Sarajevo Đorđa Lebovića i Ahmeta Muminovića, koji će raditi i adaptaciju TV serije Otpisani.
Drugi značajan fenomen ovog vremena jeste list Nikad robom, kojeg pokreću “Dečje novine” iz Gornjeg Milanovca, u kojem će se profilirati brojni bitni domaći autori, poput Ivice Bednjanca, Desimira Žižovića Buina i Nikole Mitrovića Kokana. Najbitniji partizanski strip koji se objavljivao u Nikad robom sigurno je Mirko i Slavko. “Mirko, pazi metak!”, kao opšte mjesto, potiče upravo sa stranica Nikad robom. Iako je patio od ponekad klimavog scenarija koji se zasnivao na tamanjenju ogromnog broja priglupih i nesposobnih Nijemaca od strane dvojice glavnih likova, Mirko i Slavko su tih šezdesetih bili najčitaniji stripovski likovi. Interesantno je da je, suprotno od prethodno navedenih primjera partizanskih stripova, koji su adaptirani na osnovu filmskih predložaka, Mirko i Slavko je pretočen u film iz svoje originalne stripovske forme. Istoimeni film iz 1973. godine, u režiji Torija Jankovića, ostat će jedini regionalni film nastao po stripu. Partizanski stripovi će, postepenim raspadom Jugoslavije, nakon Titove smrti, polako početi da gube na popularnosti. Još jedna filmska adaptacija, ovog puta Balkan Express u izvedbi Gordana Mihića, Branislava Kerca i Branka Plavšića (još jednog od crtača Mirka i Slavka), bit će zabilježena kao zadnji primjer ovog podžanra.
Stripoteka i Magnus
Za popularnost evropskog, pretežno francusko-belgijskog stripa, počevši od kasnih šezdesetih naovamo, treba zahvaliti listu Stripoteka, koja se prvi put pojavila na kioscima 1969. Stripoteka je donosila kompletne epizode, a iz nje će se izroditi ljubav prema likovima kakvi su Modesty Blaze i Fantom, kao i popularizacija Princa Valianta i Taličnog Toma. U isto vrijeme se pojavljuje i Lunov Magnus Strip, koji će doživjeti skoro hiljadu izdanja, te će nestati tek raspadom Jugoslavije i drastičnim smanjenjem tržišta. Ovo izdanje je imenovano po glavnom liku, Lunu, kralju ponoći, kojeg je pod pseudonimom Frederik Ešton pisao Mitar Milošević, ali nije bilo ograničeno samo na njegove dogodovštine. Lunov Magnus Strip je zaslužan za ulazak na tržište Zagora i Texa Willera, kao i Velikog Bleka, Mister Noa i Kena Parkera. Ken Parker je, za razliku od ostalih italijanskih uvoznih stripova, često podcijenjen, i pravo je čudo da je sjećanje na njega uopšte opstalo. Za razliku od monolitskih heroja poput Texa, Ken Parker je za stripovske standarde potpuno paradoksalan lik: on stari, pravi životne greške, mijenja stavove i ideale, i rijedak je primjer junaka koji je odbijao da ubija svoje protivnike, čak i kad je bio primoran. Ken Parker se također bavio raznim temama neuobičajenim za vrijeme u kojem je izlazio, pa se tako doticao i problematizirao percepciju homoseksualnosti, ekologije, getoizaciju, pravdu, te se bavio sudbinom čovječanstva i odnosom prema Bogu.
Osamdesetih polako dolazi do ekspanzije stripa i dalje profesionalizacije ove umjetnosti, ali taj visoki let nije dugo trajao, te zbog ratova devedesetih dolazi do njene neumitne marginalizacije u društvu. Idealan primjer toga je sjajni sarajevski izdavač SAF Comics u vlasništvu Ervina Rustemagića, čiji je magazin Strip Art još 1984. nagrađen prestižnom nagradom “Yellow Kid” za najbolji strip-magazin na svijetu, a kojeg je zadesila grozna sudbina uništenja kompletne arhive od 14.000 originalnih stranica stripa, od Princa Valianta Hala Fostera iz 1956. do radova autora kakvi su Joe Kubert, Sergio Aragones i Charles Schultz. Mnogi veliki talenti, od Mirka Ilića preko Enkija Bilala do Adija Granova, tako su sreću morali potražiti drugdje. Međutim, zahvaljujući popularizaciji “ozbiljnijih” naslova, čiji se kako scenaristički, tako i vizuelni odmak od štiva za plažu sada već naziva i grafičkim romanom, te većim interesovanjem novih, mladih generacija za ovaj žanr, možemo se nadati novom vjetru u leđa ovoj, za naše podneblje istorijski bitnoj, umjetnosti.
(Tekst prenosimo sa portala anliziraj.ba)
