Kako se (ne) utiče na donošenje budžeta

Poniznošću do asfalta

 

“Od onih što ne razmišljaju, gori su samo oni što razmišljaju o komadu asfalta”, pročitah ovaj tvit nedugo nakon javne rasprave o nacrtu budžeta grada Prijedora za 2018. godinu koja je održana u petak, 17. novembra. Prvi ne izlaze na izbore, drugi glasaju za onoga ko im dovede asfalt pred kuću.

Na javnoj raspravi od 40-ak prisutnih više od polovine su zaposlenici gradske uprave; nekoliko je članova mjesnih zajednica, tri nevladine organizacije koje su učestvovale u raspravi, nekolicina koje nisu i to je sve. A poziv je upućen građanima Prijedora, dok se ona druga, namijenjena budžetskim korisnicima, održava odvojeno /i obično nema disonantnih tonova/.

Predlagač budžeta time je ispunio zakonsku obavezu da dokument prođe kroz javnu raspravu, a građani, uglavnom, nisu iskoristili mogućnost da odluče kako će se njihov novac trošiti. Bio im je namijenjen dvočasovni termin, a sve se završilo za manje od sat vremena.

Zašto je to tako odgovorio je upravo na samoj raspravi jedan od najredovnijih učesnika ispred nevladinog sektora, izrekavši ključnu rečenicu da su se ljudi navikli na to da se novac iz budžeta dijeli raznim prečicama tokom cijele godine, a ne u institucionalnom okviru kakav je i javna rasprava, te da stoga ni ne dolaze više na ovakve skupove.

Ove godine nije bilo ni onih najupornijih koji su ranijih godina uvijek aktivno učestvovali: predstavnici vjerskih zajednica, logoraši, roditelji djece s posebnim potrebama, organizacije koje okupljaju mlade…

Sjetili se ovi najuporniji i kako je prva javna rasprava o budžetu u Prijedoru održana 2003. godine, kako je bila izuzetno posjećena, kako ju je prenosila lokalna televizija…a kako posljednjih godina zainteresovanost za ovaj mehanizam odlučivanja opada.

O kakvim je prečicama riječ može se nagađati /s velikom vjerovatnoćom/, a da ih ima, u više navrata potvrdio je i sam predlagač. Naime, na pitanja o mogućnosti povećanja za određene stavke odgovarano je da u budžetu postoje žive stavke koje se tokom godine mogu mijenjati. /Dajte mašti na volju ko i kako može doći do toga, a ko ne može./

I u ono malo ovogodišnjih diskusija preovladale su dvije teme koje i godinama unazad dominiraju: socijala i infrastruktura. Kao što će o istim temama najviše diskusija biti i danas i na narednom zasjedanju Skupštine grada Prijedora kada se bude donosio novi budžet.

Ispred mene sjedi čovjek koji povremeno nešto zapisuje na mali komad papira, a povremeno čovjeku do sebe govori: “‘Aj’ sad ti, pa ću poslije tebe ja.” Izgleda nervozan, a ovaj do njega hladan. Nikako da se jave za riječ ni jedan ni drugi.

Udruženje građana “Optimisti” traži da se udvostruči 12.500 KM za javnu kuhinju koju vodi ovo udruženje. Nabraja da se u njoj hrani 81 Bošnjak, 49 Roma, 32 Srba i petero ostalih. Kao da su šanse tako veće… Briga glad…

Predlagač odgovara da je stavka za javne kuhinje već uvećana za više od 100 odsto. Brojke pokazuju drugačije – za 28,87 odsto. Jer za 2017. bilo je planirano 70.000 KM za javne kuhinje, rebalansom je to uvećano na 77.600 KM, a prijedlog za 2018. godinu je 100.000 KM.

Voditelj javne rasprave ostavlja dovoljno vremena da se prijavi naredni diskutant. Svaki put pauza između i tišina, neprijatna… Onaj ispred mene lomi prste, nema više prijavljenih, on mora, sad il’ nikad. Nosi onaj papirić na govornicu. On bi asfalt, kanalizaciju i struju. I društveni dom. Tolika sela dobila društvene domove, njegovo nije, iako je jedno od rijetkih koje bilježi porast broja stanovnika. Moli, a kršan, kosmat, brkat, pa ne priliči… Gleda u onaj papirić, eto, valjda sam sve rek'o. Opet moli. I da im za nasipanje puteva bude odgovarajući materijal, a ne, kao do sada, zemlja…

Opozicione stranke znaju na konferencijama za novinare optuživati vlast da se putevi asfaltiraju samo u onim mjesnim zajednicama koje su lojalne vlastima i da se to jasno vidi ako se uporede izborni rezultati sa mapom asfaltiranih ili nasutih puteva. Isto biste i vi, da možete, i isto ćete, ako opet budete vlast. A institucionalno odlučivanje će ostati samo privid.

Tako je bivši gradonačelnik i u neformalnim situacijama, ali i sa govornice Skupštine grada, prepričavao svoj doživljaj u jednom od prijedorskih naselja. Kada je grupa građana idući iza njega komentarisala kako vlast hoće da njihove glasove kupi asfaltom, a on odgovorio da nikad nikog nije kupovao asfaltom. I dodao neka im asfaltira ko hoće, a on dok se pita, asfalt dobiti neće. Čak ni oni iz opozicije ništa na to ne rekoše. Haj'te, molim vas, ko još donosi odluke u institucijama. Zato, za razumjeti su i onaj tviteraš, a i oni koji su došli da za asfalt mole.

 

 

 

 

 

Facebook
Twitter
LinkedIn