Kad neće Bosna, hoće Njemačka

|

Dešavanja | Kultura sjećanja | Ljudska prava

Nusreta Sivac, Prijedorčanka koja je preživjela strahote logora Omarska, i Salwa Rasho, pripadnica manjinske jezidske zajednice iz Iraka koja je sa 16 godina preživjela ropstvo i silovanje od strane pripadnika ISIL-a, dobitnice su ovogodišnje nagrade za ljudska prava HAWAR, koju dodjeljuje istoimena međunarodna organizacija sa sjedištem u Berlinu.

Nagrada im je uručena u zgradi njemačkog Bundestaga, uz prisustvo brojnih zvanica, među kojima je bila i jedna od najznačajnijih državnica današnjice, njemačka kancelarka Angela Merkel. Tog dana, 29. juna 2017. godine, kada su uručene nagrade Sivac i Rasho, održana je i konferencija pod nazivom “Silovanje je oružje rata”, a  Merkel je obećala da će njene ciljeve predstaviti i na samitu G 20, koji se održava iduće sedmice u Hamburgu. Između ostalog, tokom Samita bi se trebalo odlučivati i o osnivanju Fonda za podršku ženama.

Veliko je ovo priznanje za Prijedorčanku Nusretu Sivac, bivšu sudinicu prijedorskog Osnovnog suda, koja je sa 36 drugih žena, bez ikakve konkretne optužbe, bila zatočena u logoru Omarska te izložena torturama, uključujući i silovanje i seksualno zlostavljanje.

Pet žena nije preživjelo zlostavljanja u logoru Omarska. Nusreta jeste i o onom šta je preživjela je svjedočila u više sudskih procesa pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, te pred Sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Svjedočila je i u procesu protiv Radovana Karadžića, koji se još uvijek vodi u Hagu, a jedna je od žena žrtava koje su u građanskoj parnici pred jednim američkim sudom svojevremeno tužile Radovana Karadžića i dobile odštetu u iznosu od 750 miliona američkih dolara. Nusreti Sivac tako Radovan Karadžić duguje 35 miliona USD.

O nagradi za ljudska prava HAWAR Nusreta kaže: “To je potvrda i priznanje onoga što ja već 25 godina radim i što ću raditi dok sam živa. Znači mi to mnogo da je negdje u svijetu neko prepoznao to što ja radim i u čemu sam istrajna, kada to ne vide u mojoj državi”.

Kancelarka Merkel ju je iznenadila skromnošću: “To je jedna jednostavna i obična žena. Iznenadila sam se kako moderatorica Konferencije razgovara sa njom. Krenula je u jednom šaljivom tonu, prigovorila je kancelarki zašto se tehnika kvari, ne smije se to desiti u Bundestagu. Kancelarka se sa velikim poštovanjem  odnosila prema meni i kolegici Salwi Rasho, koja je primila nagradu. To nikad nisam doživjela u svojoj zemlji. Čestitala nam je na nagradi, lijepo govorila i rekla da će se Njemačka uvijek zalagati da se zločini kazne, posebno onim  prema ženama. Te je rekla da je Njemačka spremna primiti žrtve i pomoći tim ženama.”

Godine 1996. snimljen je film pod nazivom “Prozivanje duhova“, u kojem su glavne protagonistkinje bile bivše zatočenice logora Omarska Nusreta Sivac i Jadranka Cigelj. Njihova svjedočenja pred sudom u Haagu su doprinijela da međunarodno pravo počne silovanje i druge oblike seksualnog zlostavljanja tretirati kao zločin protiv čovječnosti. Silovanje je do tada posmatrano kao nus-pojava ratnih događanja.  Zahvaljujući ženskom angažmanu intelektualki i umjetnica u medijima, postaje javna činjenica, a pritisak feministkinja i advokatkinja na međunarodne organizacije i grupe rezultira definisanjem ratnog silovanja kao ratnog zločina protiv čovječnosti (1993). Statutom Međunarodnog krivičnog suda usvojenog 1998. godine definišu se četiri zločina protiv žena za ratni zločin: silovanje u ratu, seksualno ropstvo, prisilna trudnoća i prisilna prostitucija.

U Prijedoru gradske vlasti dodjeljuju nagrade bivšim gradonačelnicima koji su za svog mandata odbijali da prihvate da je Omarska bio logor. Ponekad nagrada ode i u ruke dokazanom ratnom zločincu, kao što je bio slučaj 2014. godine kada je sportska nagrada “trener godine” uručena Velimiru Đuriću koji je već tada prvostepeno bio osuđen za teški slučaj ratnog zločina počinjenog u Prijedoru. Nusreta Sivac je u svom gradu, kada se vratila iz progonstva, umjesto priznanja i dobrodošlice dobila natpis Omarska na vratima.

Nusretu Sivac niko ne zove ni u Sarajevo da joj uruči bilo kakvo priznanje za njenu borbu. Njeni predsjednici nisu nikad čuli za nju, a teško da znaju i za patnju logoraša Omarske. Ona po nagradu mora ići u Berlin, tamo je dočekuje topli stisak ruke Angele Merkel.

Nusreta Sivac, žena na osnovu čije je borbe i svjedočenja, silovanje definisano kao zločin protiv čovječnosti u međunarodnom pravu, nikada u svojoj državi nije ostvarila status žrtve. Živi u entitetu u kojem se ne priznaje status žrtve silovanja. Vlasti u Federaciji BiH nikada nisu imali sluha za žrtve u drugom entitetu. Uslov bi bio da Nusreta promijeni prebivalište pa da ostvari materijalno pravo. Ona ne želi mijenjati prebivalište: “Živim od svoje penzije koju sam zaradila zasluženo, a taj materijalni momenat meni nije ni bitan i to mene uopće neće demotivirati da ja nastavim dalje”, kaže nakon ovog velikog priznanja.

Tokom boravka u Njemačkoj, Nusreta je u Bundestagu podijelila nekoliko primjeraka prijedorske knjige nestalih “Ni krivi, ni dužni”.

Nusretina borba za ljudska prava se nastavlja.

Komentari