GORNJI VAKUF – USKOPLJE: Život između “naših” i “njihovih” banera

|

Blog | Dešavanja | Kultura sjećanja | Ljudska prava | Nekategorisano

Gornji Vakuf – Uskoplje je mala općina u Srednjobosanskom kantonu, u dolini rijeke Vrbas. Geografski posmatrano, može se reći da je smještena u srcu Bosne i Hercegovine, mada bi neki rekli i da je baš ovo područje ono „I“ nazivu zemlje. Mjesto koje u ovoj postavci važi za veznik može se poistovijetiti sa mnogo različitih jezičkih i drugih konstukcija u kojima je najteže prepoznati „veznik“ ili povezanost u općem smislu.

“Čaršija” je mnogo prihvatljiviji pojam od “grad” kada se govori o Gornjem Vakufu – Uskoplju. A ona crtica u nazivu je crta s kojom se ovdje odrasta i svi mi znamo gdje je i šta znači. Za svakog ko dođe ili pogleda kartu vidjet će Ulicu Fra Anđela Zvizovića, oni koji su odrasli i žive tu, vidjet će crtu.

Na prvi pogled obična mala, usudim se reći i beznačajna ulica, u glavama stanovnika ove čaršije predstavlja nešto puno više. Strah s kojim su odgajani, granica do koje se išlo i na kojoj se okretalo nazad „svojima“. Podjela i strah od onih preko su sastavni dijelovi posljeratnog odgoja svakog čovjeka u GV-U.

Demografski posmatrano u općini Gornji Vakuf – Uskoplje živi podjednak procenat Hrvata i Bošnjaka, što u teoriji i nije nešto veoma značajno, no u praksi to znači povoljan teren za nacionalne, etničke i podjele svake vrste. Podjele su bile izražene do te mjere da je ova mala općina nekad bila sastavljena iz dvije još manje općine koje su formalno ujedinjene prije nekoliko godina. Danas su tu dvije osnovne škole, šačica kafića  na jednoj i na drugoj strani pri čemu se zna ko u koje ulazi, dvije pošte, u biti sve što je moglo ostati razjedinjeno ostalo je.

Srž problema je u tome da je čaršija „fizički“ podijeljena na dva dijela: Gornji Vakuf i Uskoplje. Između ta dva dijela je crta, imaginarna granica koja je čvršća od najdebljeg zida. Svaki put kada se crta prelazi, bez obzira na to što se već dugo ne puca, u glavama ljudi koji je prelaze, bez obzira s koje strane, javlja se uvijek isti osjećaj. Strah. Iracionalan, neopravdan, ali naučen i uvučen u svaku glavu. Nelagoda svaki put kada se nakon nekoliko koraka pređe na „njihovu teritoriju“ prati nas kao sjena mračne prošlosti.

Možda je bilo grubo reći da nema ništa što povezuje Gornji Vakuf i Uskoplje. Ali ima i to  su taj strah, ali i osjećaj nelagode, i upravo to predstavlja ono u čemu smo svi jednaki, ono što je naše zajedničko nasljeđe koje ćemo nositi do kraja naših života.

Na prvi pogled obična mala, usudim se reći i beznačajna ulica, u glavama stanovnika ove čaršije predstavlja nešto puno više.

Danas, mnogo godina poslije rata, očekivano bi bilo da su se ratne traume savladane, a ljudi sposobni živjeti u miru, zajedno. U GV-U se živi mirno, rijetki su i skoro nevažni incidenti koji su se dešavali u bližoj prošlosti. Živi se mirno, ali svako na svojoj strani, svako u svojoj bogomolji i svako u svojoj stranci. Podjela se uči u dvije osnovne škole. Nacionalizam i strah od “onih tamo” su i dalje redovan nastavni predmet u srednjoj školi koja radi po principu „dvije škole pod jednim krovom“.

Ovo je čaršija u kojoj se kruške i jabuke ne miješaju ni po kojem osnovu i nikada. Ujedinjenje i pomirenje su fenomeni na koje se posmatra sa čuđenjem i gađenjem. Glavni argument kojim se pravda ovakvo stanje je onaj čaršijanerski „'ta će oni“.

Djeca i mladi odrastaju bez da se međusobno upoznaju. Susreću se na putu do škole, sigurno je da jedni druge gledaju, samo što one preko nikad ne gledaju kao drugu djecu, vršnjake, kolege. Gledaju ih samo kao “one preko” i tu se završava svaka moguća priča.

Bila bi laž kada bi rekli da mladi ljudi nemaju prilike da se druže i upoznaju. Postoji Omladinski centar koji godinama nudi siguran prostor za normalan rast, razvoj, druženje, učenje za sve ljude bez obzira na to da li su „B“ ili „H“ ili možda „ŠKLJ“. Pored centra postoje i sportski klubovi koji nude priliku i jednima i drugima. Rijetki su oni koji se usude izaći iz svoje “zone” da pruže sebi priliku da vide kako je kod onih drugih. Radije ostaju na svojoj strani, ispijaju kafu ili kavu, i rade na održavanju već postojeće, ustajale klime u kojoj se razvija perspektiva u kojoj je jedina prihvatljiva opcija odlazak iz zemlje.

Ove godine, kao i proteklih godina mogućnosti za mlade ljude u bilo kojem kontekstu su nikakve. Nema kulturnih dešavanja koja nisu obojena bojama jednih ili drugih. Jedina pjesma koja se čuje su ilahije i kaside s jedne strane, dok s druge strane nastupaju crkveni zborovi. Jedini ples je folklor jednog ili drugog naroda. Koncerti, zabave, manifestacije se ovdje ne organizuju. Opravdanje za to je uvijek da nema dovoljno para. Ipak, za neke stvari uvijek ima para i one nam se prodaju kao kultura. Kao što su manifestacijeDani obrane Uskoplja koja se održava od 1.7. do 1.8., sa jedne strane crte, a sa druge su „Dani deblokade Gornjeg Vakufa, od 20.06. do 1.8.

Manifestacije na prvi pogled različite, a u biti istog programa i skoro identičnog karaktera. Istaknu se šaroliki baneri s grandioznim naslovima, jedan na ulazu u grad (za manifestaciju u Uskoplju) i drugi 500 metara niže (za Gornji Vakuf). U „svečanom“ okruženju program je uvijek isti: himna, pa malo sjećanja na rat, na žrtve, onda red propagande o agresorima i herojima rata, zatim prigodno obraćanje nekog značajnog ratnog (profitera) heroja ili žrtve. Za kraj promocija literature koja govori o tome kako je baš naš narod najviše patio koja je popraćena folklorom ili prigodnim turnirom.

DOBRODOŠLI!

Komentari