Elitno nasilje nad ženama – doktoru se kroz prste gleda

On je doktor, ona nije. Ona je lijepa i zgodna, on nije. Ali ničim ne može nadoknaditi razliku, u braku, klasnu. Iako ima sve što on nema: mnogo prijatelja i poznanika, omiljena je u društvu, atraktivna, inteligentna, pričljiva, vesela. Ali on je doktor, a ona nije. I ne bi trebalo da to ikad iko zaboravlja.

Slavio se Uskrs. Ona u petom mjesecu trudnoće. Opet žensko. S porodičnih okupljanja naveče će kući. Ko je otac djeteta, priznaj. Izljevi ljubomore traju otkad mu je rekla da je trudna. Ona sluti da je iza njih nešto drugo. I da ima veze s njegovim noćnim odlascima u ordinaciju. A zna da ni on sam ne vjeruje u to što govori – da se ona kurva dok on zarađuje.

Te noći bio je uporniji nego inače, istrajniji, neumorniji. On isto pita, ona isto odgovara – dijete je njegovo, radiće DNK, samo je pusti na miru. Šamar. Šok. Je li se to kaže pala niz stepenice? A onda u tu noć stade sve ostalo zbog čega dugo neće izlaziti iz kuće, među svijet. I zbog čega će još duže nositi velike, tamne sunčane naočale.

Njoj i još nerođenoj bebi ta bi noć možda bila posljednja u životu da se kćerka,tada petogodišnjakinja, nije probudila. I zatekla tatu kako sjedi na maminom velikom stomaku i davi je jastukom. Nije vidjela kako i koliko je tata mamu tukao, šamarao, udarao objema šakama, kako ju je grizao do krvi i skidao jastuk sa lica ne kad pocrveni nego tek kada pomodri. Prestao je tek kad je snenu kćerku ugledao.

U početku je vjerovala da će je sistem zaštititi. Kampanje protiv porodičnog nasilja, novi zakoni, nevladin sektor, međunarodni donatori, sigurne kuće, parlamentarci s bijelim trakama na reverima, reforma pravosuđa. „Pratićemo vaš slučaj od početka do kraja. Ne ustežite se da nam se obratite za pomoć“, rekoše joj iz lokalne kancelarije OEBS-a.

Po tužbi za pretrpljenu fizičku i duševnu bol od maksimalno propisanog dosuđen joj deset puta manji iznos. Zove poznato udruženje koje se bavi ženskim ljudskim pravima. Kažu, ne vrijedi se žaliti. Imali su sličnih slučajeva. Uglavnom završe potvrđivanjem prvostepene presude. Čemu vi onda služite? Zašto se hvalite izlobiranim zakonima? Koliko košta duševna bol oklevetanih političara?

Starateljstvo nad djecom dodijeljeno je majci. U određivanju kontakata između oca i maloljetnih kćerki, kako se to stručno kaže, Centar za socijalni rad Prijedor želje ispunjava ocu. Jer on je doktor, a ona nije. Tako misli ona, pošto nema razumnijeg objašnjenja. Svaki utorak i četvrtak, svaki drugi vikend, 15 dana ljeti, sedam dana zimi, praznici naizmjenično, rođendani naizmjenično. Uzima djecu u svojim terminima, ali ih onda odvede svojoj mami. Vrati ih gladne, bolesne, otrovanih stomaka. Zašto onda ne bismo i ovako: svaka bolest djeteta naizmjenično?

Molim vas da utičete na oca da radi sa starijom kćerkom domaće zadatke, jer kad se vrate više nema vremena. A, ne, to je vaša obaveza, a otac ima pravo izbora kako će vrijeme sa djecom provoditi, rekoše u Centru. Molim vas da utičete na oca da ne izostaju sa časova engleskog i tenisa u vrijeme koje provode kod njega. A, ne, može da ih vodi na sekcije, ali ne mora. Da li se ove službenice iz Centra ovako tope na sve očeve ili samo na doktore?

Od Centra za socijalni rad Prijedor, a potom i od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, kao drugostepenog organa odlučivanja, u više navrata tražila je promjenu sastava komisije koja vodi njen slučaj, nabrajajući očigledne primjere gdje ta komisija donosi odluke u korsit oca, a na štetu i majke i djece. Uzalud.

Jedna od najvećih mana našeg zakonodavstva je da žrtva nakon pretrpljenog nasilja napušta zajedničko mjesto stanovanja, a ne nasilnik. Čak i da se to u zakonu izmijeni, u praski bi išlo teško. Jer iako doktor ne živi više u zajedničkom stanu, čak ni u Prijedoru, ona u tom stanu više nikada nije prenoćila. I od same takve pomisli parališe je strah.

One noći pozvala je komšije, a oni policiju. Izjave u policiji, pregledi kod ljekara, hvala bogu, beba će biti dobro. Istog dana preselila se sa kćerkom kod svoje mame. Tamo je i dan-danas, evo već sedma godina. Jer brakorazvod je okončan, fizička i duševna bol su, po shvatanju našeg pravosuđa, nadoknađeni, ali imovina podijeljena nije.

Presuduo podjeli imovine nakon žalbe potvrdio je Okružni sud i vratio Osnovnom sudu, ali još se čeka pravosnažnost. Bijesan što će uopšte morati dijeliti imovinu sa već bivšom suprugom i kćerkama iz prvog braka, doktor je kopao rukama i nogama dok nije našao mogućnost da smanjivisinu alimentacije. I uspio je.

Nedugo nakon rođenja druge kćerke /što je one uskršnje noći bila u stomaku/, dobio je još jednu kćerku, pa još jednu. Majka tih kćerki je njegova medicinska sestra. S kojom se onomad sastajao, noćima, u svojoj ordinaciji. Na DNK nikada nije otišao. Kad sudbina tako htjede da su kćerke iz rasturenog braka likom toliko tata da ništa majčino nemaju.

 

 

 

 

 

Facebook
Twitter
LinkedIn