Dekonstrukcija stereotipa: O prijateljstvu i prijateljstvu

|

Blog

Imam mladu drugaricu. Toliko mladu da bih joj mogla biti mama. Spojili su nas zajednički pogledi na feminizam, socijalnu pravdu, građanski aktivizam. U svemu smo ostalom različite. Ona opuštena, nekonvencionalna u vječnom traganju za novim izazovima. Ja, koliko god da se trudim biti drugačija, sva ustrojena od načela pokojne majke “red, rad, disciplina”.

Naučila me moja mlada drugarica da pletem. Da se od srca, ponovo, smijem. Ona vjeruje da, iako mi je slon stao na uho, mogu naučiti bubnjati. Ja njoj rado kuham. I na njen užas, iako ga prihvata, uporno mijenjam njen modni izričaj.

Pritom nije važno koliko se često viđamo. Vrijeme provedeno zajedno nije u suštini nikada bilo zalog za čvrste veze.

Imam i druga. I on je znatno mlađi od mene. Ali to nas ne priječi da si budemo privrženi. O našim odnosima ne pričamo na sva usta. Prijateljstvo se desilo, nastojimo ga brižno čuvati, podupirati sitnim gestima pažnje, biti bezuvjetno jedni za druge.

Uvjerenje o onim trajnim prijateljstvima ostavila sam zajedno s gimnazijskim klupama. U godinama koje su slijedile, slijedila su i razočarenja. Onih koje sam ja i oni koji su mene povrijedili. To me i natjeralo da se s vremenom počnem sve rjeđe otvarati prema ljudima, cijeniti ono malo veza koje su trajale i opstajale “u dobru i zlu”.

Pa je došao rat. I još jedno iskušenje. Koji je, neke tako mi drage ljude ogolio. Na najružniji mogući način. No s ratom su došli i odlasci. I pokidale su se veze. Godine nemogućnosti komunikacije, pisma koja su stizala rijetko jer i otići i ostati značio je isti imperativ, preživjeti. Sakupiti se iznova da se može nastaviti dalje. S godinama se tako sužavao krug dobrih veza, a ja se okretala radu, obitelji… Nekako osakaćena, ali mirna. Jer, u poratnim godinama došle su i nove lekcije.

O ljudima koji su tu, ali samo u dobru. No dese se neke stvari i ponukaju svakog od nas na novo otvaranje. Za mene je to bila 2012. godina i protesti, prvi i jedini, građanski u Banjoj Luci. Odbrana polulegalnog parka, pančićevih omorika i nekoliko klupa. Upoznala sam tada mnogo novih ljudi, s kojima sam dijelila iste svjetonazore. Pa su se neka poznanstva pretvorila u druženja. Intenzivna, prijatna. Dok se nisu razobličila. A onda se iza mnoštva širokih osmijeha, lijepih riječi… ukazalo samo sitno koristoljublje. Sitno, jadno i žalosno.

U zadnjih nekoliko mjeseci, a to me i ponukalo da sve ovo napišem, često naiđem na blog jedne od tih osoba. Koja kako na njemu, tako i na društvenim mrežama nadugo i naširoko raspreda o prijateljstvu. Ma raspreda. To su zapravo cijeli traktati na temu prijateljstva, lojalnosti, podrške… zapravo gomile lijepo upakovanih fraza, odnosno parafraza pokupljenih iz inih knjiga pa posložene na jednom mjestu. Od kojih se samo zavrne želudac. Previše sladunjavosti nije lako za provariti.

Nazvala me skoro “suborkinja” iz tih dana protesta za Picin park. I ozbiljno upitala da li je narečena blogerica ozbiljna ili se svjesno svojim tekstovima ljudima koji je poznaju ruga u lice. U suštini moje mišljenje o blogerici nije važno. Bilo bi da je jedina. Ovako, kada živimo u okruženju gdje toliko mnogo osoba svakog mjeseca stiče najbolju prijateljicu/prijatelja jedno licemjerstvo je irelevantno.

Ono što je tužno, a sve češće prisutno, jeste da se ta, nazoviprijateljstva zasnivaju na klasnom statusu. Mjere se kvadraturom stanova, cijenom namještaja, markom automobila, društvenim verifikacijama pameti, etiketama na boci vina. Middle class biće tako mora se držati unutar sebe. Jer ona posjeduje sve što već nabrojah.

Pitam neko veče muža jesmo li i mi middle class? Kaže, ako je suditi prema broju mojih cipela, njegovim muzičkim linijama, broju nosača zvuka, biće da jesmo. Razmišljala sam o tom njegovom šaljivom odgovoru, pa zaključila, neka hvala.

Briga me da li i kojoj klasi pripadam. Jer važno je samo ono što nosimo u sebi. I što u sebi nose dragi nam ljudi. Sve ostalo samo je šareni omot iza kojeg prečesto ne stoji ništa.

Komentari